Jedan od mogućih odgovora na pitanje Što je glazba? mogao bi glasiti: Glazba je umjetnost koju oživotvorujemo prirodnim ili umjetnim, odnosno elektronskim tonovima ili zvukovima, ali isto tako i tišinom ili šumovima organiziranima u vremenu. Mnogi su glazbeni teoretičari, ali i filozofi, tijekom povijesti na različite načine tumačili pojedine glazbene zakonitosti, stilove i pojave. Glazba je od pamtivijeka imala vrlo važnu ulogu u životuljudi, pa je stoga oduvijek bila dio religijskih i liturgijskih obreda i slavlja, svih značajnih društvenih događaja poput krunidba svjetovnih vladara ili ustoličenja crkvenih poglavara, vjenčanja – posebice onih raskošnih, kraljevskih, ali i onih pučkih, manje raskošnih svečanosti i zabava. Uz glazbu su se ljudi veselili, te – opčinjeni njenim harmonijama i strastvenim ritmovima – često i plesali. Ona im je i u tužnim prigodama pružala žuđenu i potrebnu utjehu.
Najraniji sačuvani stvarni dokazi o početcima i razvoju hrvatske glazbe zapisi su u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama iz 11. stoljeća. Ti pisani spomenici – sekvencijari, evanđelistari, sakramenti, misali, lekcionari i antifonariji – svjedoče o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda. Zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260. – 1323.) prva je osoba koju povijest hrvatske glazbe bilježi kao zaslužnoga organizatora i promicatelja crkvenoga pjevanja.
Berlinski filharmoničari su jedan od najpoznatijih i najboljih njemačkih i svjetskih simfonijskih orkestara. Još od 1867. godine u Berlinu je djelovao orkestar koji je utemeljio njemački dirigent i skladateljJohann Ernst Benjamin Bilse. Bilseov je orkestar redovito nastupao u novoj koncertnoj dvorani u Lajpciškoj ulici (njem.Leipziger Straße), a berlinska je publika vrlo rado posjećivala njihove koncerte. No 1882. došlo je do razmirica u orkestru: nezadovoljni uvjetima rada i plaćom, 54 su glazbenika napustila Bilsea te 1. svibnja iste godine službeno osnovali svoj orkestar, zavjetovavši se na "međusobno neraskidivo zajedništvo" i obvezavši se osobno brinuti o financijama novoga orkestra. Ispočetka su nastupali kao »Negdašnji Bilseov orkestar«, a nakon što je brigu o organizaciji i poslovanju orkestra istoga ljeta 1882. preuzeo Hermann Wolff, dobili su i novo ime: Orkestar berlinske Filharmonije. To su ime službeno zadržali sve do 2002., kada je dužnost šefa dirigenta Berlinskih filharmoničara i umjetničkoga ravnatelja berlinske Filharmonije preuzeo Sir Simon Rattle. On je svoj angažman uvjetovao reorganizacijom Orkestra i preobrazbom Filharmonije u samostalnu javnu zakladu. Njegovim se zahtjevima udovoljilo pa je Orkestar berlinske Filharmonije od 1. siječnja 2002. i službeno preimenovan u Zakladu »Berlinski filharmoničari« (njem. Stiftung Berliner Philharmoniker) koja je tako i pravno ostvarila svoju umjetničku i financijsku neovisnost.
Johnny Cash (1932.–2003.) bio je američkicountry glazbenik i pjevač. Mnogi ga glazbeni znalci i kritičari smatraju jednim od najutjecajnjih američkih glazbenika dvadesetog stoljeća. Bio je poznat po svom dubokom, jedinstvenom basbaritonu, tutnjavi svog pratećeg benda The Tennessee Three, ponašanju i crnoj odjeći zbog koje je dobio nadimak "Čovjek u crnom". Većina Cashove glazbe, posebno one iz kasnijega razdoblja njegove karijere, zazivala je teme tuge, moralne patnje i iskupljenja. Najpoznatiji je po pjesmama "I Walk the Line", "Folsom Prison Blues", "Ring of Fire", "Get Rhythm" i "Man in Black". Snimao je i pjesme humorističnoga sadržaja, poput "One Piece of a Time" i "A Boy Named Sue", te pjesme o željeznici, primjerice "Rock Island Line". Snimio je i duet sa svojom budućom suprugom June Carter nazvan "Jackson". Tijekom uspješne 55-godišnje karijere prodao je više od 90 milijuna albuma, a za svoja je glazbena ostvarenja osvojio i mnoge nagrade Grammy. Iako je diljem svijeta bio najpoznatiji kao country-glazbenik, Cash nije bio usko vezan samo za taj žanr. Još za života primljen je u tri glavne kuće slavnih: Kuću slavnih tekstopisaca Nashvillea (1977.), Kuću slavnih countryja (1980.) i Kuću slavnih rock and rolla (1992.).
Britanska invazija (engl. British Invasion) je pojam koji u povijesti rocka označava pojavu iznimne popularnosti i uspjeha britanskih pop i rock izvođača 1960-ih u SAD-u, Kanadi, Australiji i drugim zemljama. Događaj kojim započinje prvo razdoblje te invazije (1964.-1966.) je prvi dolazak Beatlesa u Ameriku 7. veljače 1964. i njihovo gostovanje u TV emisiji Eda Sullivana.
2007. godine znanstveno je otkriven način kojim pjesma utječe na pojedine osobe i koja potiče dobar osjećaj. Dr. Tomas Chamorro-Premuzic s londonskog Goldsmith Collegea otkrio je formulu (P + Pos + T + BPM + IS), koja u obzir uzima tonalitet, slikovitost i pozitivnost riječi kako bi se došlo do izračuna najpozitivnije pjesme. Pomoću ove formule došlo se do toga da je "Wake Up Boo" britanske pop skupine Boo Radleys pjesme koja najbolje potiče dobre osjećaje. Osim nje tu su još i "Good Vibrations" (The Beach Boys), "I Want You Back" (Jackson 5), "Here Comes The Sun" (The Beatles), "Holiday" (Madonna) i druge.
Ostali portali na Wikipediji na hrvatskome jeziku
