Surrey (grofovija)

Staroengleska riječ suþrige (722.), ili Suthrige- doslovno „Južna oblast“, od suðer koje dolazi od suð (jug) + -ge „oblast“. Beda Časni, kao i drugi povjesničari i kroničari toga vremena koristili su ga kao ime naroda, što se odnosilo na "ljude iz Surreya". Surrey je vjerojatno bio dio većeg srednjosaksonskog kraljevstva, uključujući i područja sjeverno od Temze.

Arheološki nalazi svjedoče o prisutnosti ljudi u Surreyu još od do paleolitskih vremena. Svjedočanstva o području koje danas pokriva grofovija Surrey sežu u doba antike. Zemlja je bila pod dominacijom Segontianaca,^[8] plemena iz željeznog doba, prije nego što su bili podčinjeni belgskom plemenu Atrebates.^[9] 42. godine Atrebatese je porazilo moćno pleme Catuvellauni,^[10] čiji su se sastanci održavali i odluke donosile u današnjem gradu Colchesteru^[11] u današnjem Essexu.

Već sljedeće godine dolazi rimska vojska pod zapovjedništvom cara Klaudija, koja je uz izuzetnu pomoć savezničkih plemena Atrebatesa i Batavaca - napala otok Britaniju. U današnjem Surreyu, rimska civilizacija je ostavila mnoge arheološke tragove od kojih se izdvaja cesta Stane Street^[12] ili Stone Street, koja je u svojoj dužini od 91 km prolazila kroz grofoviju povezujući Chichester i Londinium,^[13] glavni grad rimske provincije Britanije, te rimski hram Farley Green^[14] u istoimenom zaseoku.

Nakon povlačenja rimskih snaga 410. godine,^[15] Surrey je nominalno bio dio provincije Britannia Prima,^[16] premda su u stvarnosti nasljednici Atrebatesa i njihovi saveznici, uz pomoć suparničkih rimskih dužnosnika, povratili kontrolu nad cijelim teritorijem. U velikoj političkoj zbrci nastavljaju se građanski ratovi između gradova. Međutim, saksonski saveznici, u početku odgovorni za kontrolu obala u 3. stoljeću, prije nego što su bili umiješani u građanske ratove raznih velikaških obitelji koje su upravljale cijelim teritorijem, na kraju uspostavljaju političku ravnotežu pozivajući pojačanje svojih rođaka s kontinenta.

Na početku anglosaksonske ere, u posljednjim desetljećima 5. stoljeća, sadašnji Surrey bilo je malo naseljeno područje i gotovo u cijelosti pošumljeno. Nakon 480. godine, vrlo skromne vodeće skupine koje su srednjovjekovni historiografi nepravilno nazivali saskim plemenima, osnovale su malo kraljevstvo na sjeveru i istoku sadašnje grofovije. Daju mu ime na latinskom jeziku Sudhrige ili Suthrige, što je moglo značiti "kraljevstvo" ili "vladavina juga", pa se taj pojam razvija u Suðrigean, a zatim u Surrey. Naziv Suðrigean, staroengleska je riječ od koje je nastao naziv Surrey i pojavljuje se u anglosaksonskoj kronici tek 836. godine. Južni Sasi podčinili su se vladavini moćnijeg kraljevstva Mercije 661. godine. Cijela uprava regije formalno je prešla na kršćanstvo 675. krštenjem potkralja Frithuwolda od Chertseya^[17] kao i njegovog sina i nasljednika. Odrekavši se kontrole Mercianskog kraljevstva 685. godine, malo kraljevstvo Južnih Sasa se podčinilo kraljevstvu Wessex.^[18]
Ako je ikad postojalo, srednjosaksonsko kraljevstvo Južnih Sasa nestalo je do 7. stoljeća, a Surrey je postao pogranično područje osporavano između kraljevstava Kent,^[19] Essex,^[20] Sussex,^[21] Wessex^[22] i Mercije, sve dok ga Wessex nije trajno apsorbirao 825. godine. Tijekom 7. stoljeća Surrey postaje kršćanska teritorija i u početku je bio dijelom istočnosaksonske biskupije u Londonu, što ukazuje da je u to vrijeme Surrey bio pod istočnosaksonskom vlašću, ali je kasnije prebačen u zapadnosaksonsku biskupiju Winchester. Njegova najvažnija vjerska institucija tijekom anglosaksonskog razdoblja i dalje je bila opatija Chertsey^[23] koja je osnovana 666. godine.

U ovom trenutku Surrey je očito bio pod dominacijom kraljevine Kent, jer je opatija osnovana pod pokroviteljstvom kralja Ecgberhta od Kenta.^[24] Međutim, nekoliko godina kasnije barem je dio Surreya bio podčinjen kraljevini Merciji, jer je 673. – 675. Frithuwald,^[25] lokalni potkralj, vladajući pod suverenitetom kralja Wulfherea od Mercie,^[26] opatiji Chertsey dodijelio dodatna zemljišta. Desetljeće kasnije Surrey je prešao u ruke kralja Cædwalla od Wessexa,^[27] koji je također osvojio Kent i Sussex, te osnovao samostan u Farnhamu^[28] 686. godine.

Surrey je ostao zaštićen od napada više stoljeća zbog svog položaja i sve veće moći zapadnosaksonskog, kasnije engleskog kraljevstva. Kingston na Temzi je bilo mjesto gdje su okrunjeni Ethelstan Sjajni 924., te Ethelred II. Nespremni 978., a prema kasnije stvorenoj tradiciji tu su okrunjeni i ostali engleski kraljevi iz 10. stoljeća.
Danski napadi tijekom katastrofalne vladavine Ethelreda Nespremnog doveli su do toga da je vojska Thorkella Visokog^[29] u razdoblju 1009. – 1011. razorila Surrey, te opustošila cijelu jugoistočnu Englesku. Vrhunac ovog vala napada dogodio se 1016. godine tijekom dugotrajnih borbi između snaga kralja Edmunda Hrabrog i danskog kralja Knuta Velikog, kada je došlo do engleske pobjede nad Dancima negdje na sjeveroistoku Surreyja, ali sve se završilo Knutovom konačnom pobjedom i osvajanjem Engleske. Knutovu smrt 1035. godine slijedilo je razdoblje političke neizvjesnosti, jer je nasljedstvo bilo sporno između njegovih sinova. Alfred Aetheling (1005. – 1036.), sin kralja Ethelreda, vratio se iz Normandije, kamo je kao dijete odveden na sigurno u vrijeme Knutova osvajanja Engleske. Neizvjesno je koje su mu namjere bile, ali nakon iskrcavanja s malom pratnjom u Sussexu, dočekao ga je Godwin, grof od Wessexa^[30] koji ga je na očigledno prijateljski način, otpratio do Guildforda.^[31] Međutim, na spavanju su njegovu pratnju Godwinovi sljedbenici ubili, dok su princa Alfreda oslijepili i utamničili, nakon čega je ubrzo umro. To je neosporno moralo doprinijeti animozitetu između Godwina i Alfredova brata Eduarda III. Ispovjednika, koji je na prijestolje došao 1042. godine, iako ostaje nejasno Eduardovo vjenčanje s Godwinovom kćeri Edith od Wessexa^[32] 1045. godine. Neosporno su posljedice ovog antagonizma pomogle Normanskom osvajanju Engleske 1066. godine. Knjiga Sudnjeg dana bilježi da su najveći zemljoposjednici u Surreyu na kraju Eduardove vladavine bili opatija Chertsey, Harold Godwinson,^[33] grof od Wessexa a kasnije kralj, pa tek onda i sam kralj Eduard.

Nakon bitke kod Hastingsa, normanska vojska je napredovala kroz Kent prema Surreyu, te je porazila englesku vojsku koja ih je napala u Southwarku,^[34] nakon čega su spalili to naselje. Umjesto da pokušaju napasti London preko rijeke, Normani su nastavili prema zapadu kroz Surrey, prešli Temzu kod Wallingforda^[35] u Berkshiru i spustili se na London sa sjeverozapada, što je Vilimu Osvajaču, zajedno s njegovim brojnim feudalnim saveznicima iz zapadne Francuske, omogućilo da osvoji englesko kraljevstvo.
Nakon smrti Vilima Osvajača 1087. godine., kralj Vilim II. Riđi dodjeljuje Williamu de Warenneu^[36] titulu "grofa od Surreya" vjerojatno 1088. godine kao nagradu za odanost tijekom četverogodišnje opsade Saint-Suzannea.^[37]

Grofovija je također poznata po potpisivanju Magna charte u Runnymedeu^[38] u sjevernom Surreyu, 1215. godine. Već sljedeće godine, na putu za London, dvorac Guildford^[39] je zauzela vojska princa, te budućeg kralja Francuske Luja VIII., najstarijeg sina francuskog kralja Filipa II. Podatci o grofoviji tijekom kasnijih stoljeća srednjeg vijeka prilično su oskudni; samostani Surreya - osobito oni u Chertseyu,^[40] Waverleyu,^[41] Newarku^[42] i Mertonu^[43] - u kojima se mogla prikupiti većina pisanih izvora, razrušeni su tijekom raspada samostana 1538. godine, a religijski potresi uzrokovani reformacijom koja je uslijedila, uništili su njihove arhive.

U vrijeme vladavine ranih tudorskih kraljeva izgrađene su veličanstvene kraljevske palače na sjeveroistoku Surreyja, što je bilo prikladno radi blizine Londona. Kralj Henrik VII. je u Richmondu obnovio postojeću kraljevsku rezidenciju Richmond^[44] a također je u njegovoj blizini osnovao i franjevački samostan 1499. godine.
Godine 1538. slijedila je još spektakularnija palača Nonsuch^[45] koja je kasnije sagrađena za Henrika VIII. blizu Ewella^[46] u Surreyu. Palača u Guildfordu izišla je iz upotrebe dosta ranije, ali izvan grada je ostao kraljevski lovački dom kod Nonsuch Parka.^[47]
Nakon izgradnje Londonskog mosta^[48] Southwark se našao povezanim s Londonom, pa je izrastao je u važan religijski centar, dok je Kingston na Temzi izrastao u značajno srednjovjekovno trgovište. U tome periodu ovčarstvo je bilo važna djelatnost, a od 16. stoljeća trgovina tkaninama cvala je u gradovima Guildford, Godalming i Farnham. U to vrijeme je i povrtlarstvo postalo značajna grana privrede, naročito u sjevernom i zapadnom dijelu grofovije.

Tijekom građanskog rata 1642. – 1646. Surrey je gotovo u potpunosti izbjegao izravni utjecaj borbi. Slično se desilo i tijekom kratkog Drugog građanskog rata 1648., kada je Henry Rich, 1. grof od Hollanda^[49] u srpnju ušao u Surrey, nadajući se da će rasplamsati rojalističku pobunu. Podigao je svoju zastavu u Kingstonu i nastavio prema jugu, ali nije naišao na veliku podršku. Nakon zbunjenih manevara između Reigatea^[50] i Dorkinga,^[51] dok su se parlamentarne trupe približavale, njegova trupe od 500-njak ljudi su pobjegle prema sjeveru.
Međutim, Surrey je imao značajnu ulogu u povijesti radikalnih političkih pokreta iniciranih građanskim ratom. U listopadu 1647. izabrani predstavnici vojnih pukovnija zajedno s civilnim radikalima iz Londona izradili su u Guildfordu prvi manifest pokreta Levellers^[52] koji je postao poznat pod nazivom Sporazum naroda (An Agreement of the People).

Rijetko naseljena šumovita brda Surreya, sve do 19. stoljeća koristila su se isključivo kao lovišta, ali i kao izvor drvene mase za proizvodnju drvenog ugljena koji se koristio u građevinarstvu, brodogradnji, kod lijevanja željeza i za proizvodnju baruta. Kako je transport tih proizvoda zavisio o rijekama, veliko poboljšanje je donijela izgradnja željezničke pruge^[53] Wandsworth – Mitcham - Coydon 1800., po kojoj su vagone vukli konji, a britanski parlament ju je 1801. proglasio prvom javnom prugom. Tijekom 19. stoljeća Surrey je imao najgušću mrežu prigradskih željeznica na svijetu, s čak sedam željezničkih kolodvora u Londonu. Nakon toga su u Surreyu, čiji su se gradovi poput Southwarka svojim ubrzanim razvojem počeli pretvarati u predgrađa Londona, duž pruge počela nicati nova prigradska naselja sve do Drugog svjetskog rata.
Istočni dio Surreyja premješten je iz biskupije Winchester u biskupiju Rochester 1877. godine. Međutim, ovo područje je odvojeno 1905. godine da bi se formirala nova biskupija Southwark. Ostatak grofovije, zajedno s dijelom istočnog Hampshira, odvojen je od biskupije Winchester 1927. godine da bi postao biskupija Guildford, čija je katedrala posvećena 1961. godine.^[54] Nakon tog su Southwark, Lambeth i Wandsworth 1889. uključeni u novu metropolitansku grofoviju London, a 1965. i Croydon, Kingston na Temzi, Merton, Richmond na Temzi i Sutton, postali su dio novonastale grofovije Veliki London. Nakon rata rast tih naselja je usporen, jer je značajan dio Surreya proglašen zelenim pojasom Londona i parkom prirode.