Duan Qirui

Ovo je kinesko ime; porodično ime je Duan.

Duan Qirui (kineski: 段祺瑞; pinyin: Duàn Qíruì; Wade-Giles: Tuan Ch'i-jui; IPA: [tu̯àn t͡ɕʰíɻu̯èi̯]) (6. mart 1865 – 2. novembar 1936) bio je kineski vojskovođa i političar, koji je u četiri navrata od 1913. do 1918. godine služio kao premijer Republike Kine, najpoznatiji po tome što je u periodu od 1916. do 1920. godine bio najuticajnija ličnost Beiyanške vlade te kao vođa Anhui klike najmoćniji od gospodara rata u tom periodu.

Duan Qirui
段祺瑞
Duan Qirui 1913. godine
Gospodar rata u Anhuiju
Glavni direktor Republike Kine v.d.
Na položaju 24. novembar 1924 – 20. april 1926
Vice President	ispražnjeno
Prethodi	Huang Fu (v.d.)
Slijedi	Hu Weide (v.d.)
premijer Republike Kine
Na položaju 23. mart 1918 – 10. oktobar 1918
Predsjednik	Feng Guozhang
Prethodi	Qian Nengxun
Slijedi	Qian Nengxun
Na položaju 14. jul 1917 – 22. novembar 1917
Predsjednik	Feng Guozhang
Prethodi	Li Jingxi
Slijedi	Wang Daxie
Na položaju 26. jun 1916 – 23. maj 1917
Predsjednik	Li Yuanhong
Prethodi	Xu Shichang
Slijedi	Wu Tingfang
Na položaju 1. maj 1913 – 31. jul 1913
Prethodi	Zhao Bingjun
Slijedi	Xiong Xiling
ministar rata Republike Kine
Na položaju 1912–1915
Prethodi	položaj uspostavljen
Slijedi	Zhou Ziqi
Lični detalji
Rođenje	(1865-03-06)6. 3. 1865. Hefei, Anhui, carska Kina pod dinastijom Qing
Smrt	2. 11. 1936. (dob: 71) Shanghai, Republika Kina
Nacionalnost	kineska
Politička stranka	Anhui klikla
Djeca	4 kćeri
Obrazovanje	Vojna akademija Tianjin
Zanimanje	oficir, političar
Vojna služba
Vjernost	dinastija Qing Republika Kina Anhui klika
Služba/rod	Beiyanška armija Anhui klika
Čin	general
Commands	Anhui klika

Rođen je kao sin Duan Peija, oficira u Huai armiji koja je bila ugušila Tajpinški ustanak. Obrazovan je na Vojnoj akademiji Tianjin gdje se specijalizirao za artiljeriju i diplomirao kao prvi u klasi. Li Hongzhang, zapovjednik Huai armije, je postao njegov pokrovitelj, te sponzorirao njegovo obazovanje u carskoj Njemačkoj, gdje je proveo dvije godine. Po povratku u Kinu je prvo imenovan zapovjednikom Beiyanške oružarnice, i zahvaljujući tome je postao blizak generalu Yuan Shikaiju, zapovjedniku Beiyanške armije.

Duan je vatreno krštenje imao u Bokserskom ustanku, gdje se pod Yuanom borio protiv ustanika. Za to je godine 1904. od Yuana kao nagradu dobio ruku njegove nećake i zapovjedništvo nad divizijom Beiyanške armije. Kada je 1911. izbila Xinhai revolucija, Duan je kao zapovjednik caru lojalnih trupa sudjelovao u bitci kod Yangxiae pri čemu je porazio revolucionare. Kada je Yuan, međutim, odlučio napraviti sporazum sa revolucionarima i natjerati cara na abdikaciju, Duan je to javno podržao. Kada je 1912. proglašena Republika, Duan je postao njen prvi ministar rata.

Duan je na tom mjestu nakon nekoliko godina došao u sukob sa Yuanom, uglavnom zbog Yuanovih planova da stvori alternativu Beiyanškoj armiji, za koju je držao da je previše pod Duanovim uticajem. Duana, koji je uspio stvoriti mrežu sebi vjernih oficira, je Yuan uspio smijeniti tek u maju 1915. godine. Kada se Yuan nekoliko mjeseci kasnije proglasio carem Duan se javno suprostavio novom režimu, ali je isto tako, nastojeći iskoristiti nekadašnje prijateljstvo, pokušao posredovati između Yuana i južnih republikanskih provincija koje su se pobunile protiv njega. Nakon nekoliko mjeseci je Yuan pristao odustati od restauracije monarhije i vratiti republikanski sistem.

Yuan je nedugo nakon toga umro, a predsjednikom je postao Li Yuanhong, a premijerom Duan, koji će sljedećih nekoliko mjeseci vladati kao de facto diktator sjeverne Kine, sa slabim ili nikakvim autoritetom u južnim provincijama. Za vrijeme svoga mandata je Duan nastojao steći podršku stranih velesila, te je u svrhu pokušao sudjelovati u Prvom svjetskom ratu na strani Antante. Taj je potez, međutim, bio nepopularan u javnosti i među generalima, tei je u maju 1917. Duan, prije nego što je stigao formalno donijeti odluku, smijenjen od strane Li Yuanhonga.

1. jula 1917. godine je general Zhang Xun nakratko zauzeo Peking u kratkotrajnom pokušaju da se obnovi režim dinastije Qing. Većina generala Beiyanške armije se tome suprostavila te je nakon sloma pobune Duan ponovno imenovan za premijerom. Duan je iskoristio priliku da 24. augusta 1917. konačno objavi rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj te zauzme njemačke i austro-ugarske koncesije u Tianjinu. Duanov pokušaj da iskoristi savezništvo sa Antantom da bi od zapadnih sila ishodio povratak od strane dinastije Qing predanih teritorija, međutim, nije imao nekog uspjeha. Duan se nakratko približio Japanu i u zamjenu za financijsku pomoć dozvolio stacioniranje japanskih trupa u provinciji Shandong. Duan je planirao obnoviti, ojačati i opremiti Beiyanšku armiju kako bi sa njom na silu uspostavio autoritet Beiyanške vlade nad južnim provincijama. Na to je 1917. pod vodstvom Sun Yat-sena na jugu pokrenut Pokret ustavne zaštite, odnosno pobuna koju su Duanovi potčinjeni odbili silom ugušiti. Duan je, osramoćen, u novembru 1917. ponovno podnio ostavku.

Usprkos toga, Duan je zadržao kontrolu i uticaj nad velikim dijelom trupa, i od njih stvorio svojevrsnu političku stranku koja će postati poznata kao Anhui klika. U proljeće 1918. godine je, koristeći trupe Zhang Zuolina iz Mandžurije, ishodio svoje ponovno postavljanje na mjesto premijera. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije je otkriće tzv. Nishiharinih zajmova izazvalo skandal te je Duan ponovno prisiljen odstupiti. Protiv Duana i njegove Anhui klike se organizirala tzv. Zhili klika na čelu sa Cao Kunom. Godine 1920. je između njih izbio kratkotrajni Zhili-Anhui rat u kome je Duan poražen. Duan je ostao relevantan jedino zahvaljujući sukobu između Zhili i Zhang Zuolinove Fengtian klike, a 1924. godine je kao kompromisno rješenje, a sada bez vojne podrške, imenovan za v.d. predsjednika Republike. Njegov pokušaj da sa Sun Yat-senom ishodi kompromisno ujedinjenje sjeverne i južne Kine je, međutim, doživio neuspjeh. Godine 1926. je došlo do pobune nacionalista i komunista te je Duan prisiljen bježati u Mandžuriju kod Zhang Zuolina. Iako je Zhang zauzeo Peking, odbio je vratiti Duana na dužnost. Duan se nakon toga povukao iz javnog života te je posljednje godine proveo u Šangaju.