Galikanizam

Za galikance je bilo karakteristično da vlast pape iz Rima nad Crkvom u Francuskoj smatraju "stranim utjecajem" (pogrdno ga nazivajući "ultramontanizam", utjecaj "preko planine"), te su htjeli efikasnost akata Svete stolice učiniti zavisnim o kraljevom odobrenju (placet).

Procvat galikanskih ideja nastupio je za vrlo dugovječne vladavine Louisa XIV (1643. - 1715.); on je 1682. godine sazvao okupljanje na kojemu su galikanskim idejama sklonih trideset i šest prelata (biskupa i opata), te trideset i četiri svećenika koji su trebali predstavljati kler iz čitave Francuske potpisali tzv. "Galikanske članke". Ta četiri "Galikanska članka" napisana su na način da je za njihovo razumijevanje potrebno dobro poznavanje historije i teologije (npr. pozivalo se na odluke Koncila u Konstanci iz 15. vijeka, bez objašnjavanja na koje točno od mnogih zaključaka tog koncila bi čitatelj trebao obratiti pažnju). Pojednostavljeno, Galikanski članci govore:

1. Suvereni vladari nisu podložni vlasti Crkve u pogledu svjetovnih stvari, te da istodobno podanici tih vladara ne mogu biti oslobođeni od podložnosti njihovim odredbama pozivom na svoju vjeru ili odredbe crkvenih vlasti;

2. Svjetovni vladari smiju po svojoj volji sazivati sinode i koncile, te da papa ne može odbiti odluke takvih crkvenih sabora;

3. Ustupci koje su u dijelovima Francuske tijekom vjekova davali razni pape u pogledu prava svjetovnih vladara nad crkvenim poslovima, tzv. "Galikanske privilegije" - neizmjenjivi su. Potpisnici nisu točno nabrojali postojeće i tobožnje papinske ustupke tokom historije; prema nekim popisima iz tog doba bile bi među "Galikanskim povlasticama" npr. da francuski biskupi ne smiju napustiti teritorij Francuske i putovati u Rim bez dozvole Kralja; da državni dužnosnici ne smiju biti ekskomunicirani zbog čina koje su obavili u izvršavanju svoje službe; da biskupi kojima se ne sviđa neki papinski dekret mogu odbiti njegovu provedbu dok njihovu žalbu ne razmotri naredni ekumenski koncil;

4. Odluke pape su izmjenjive, ako ih pojedina mjesna crkva (čiji su članovi apsolutno podložni svojem monarhu) odbija.^[1]

Makar su Galikanski članci napisani na način da ih može razumjeti samo dobro obrazovana elita, sukob između Pape i Kralja je ubrzo postao svima očit.

Kralj Louis XIV je nakon vrlo odlučnog protivljenja pape Inocenta XI. (zapravo, otvorenog i kompliciranog sukoba, u kojem je znatan dio francuskog klera bio izložen kaznama svjetovnih vlasti) 1693. godine povukao "Galikanske članke". Međutim, time galikanska ideja nije posve nestala: osobito je oživjela na počecima Francuske revolucije (1789.), kada se od klera pod prijetnjom izgona tražilo da položi prisegu odanosti Republici, pri čemu je prisega uključivala postavke galikanizma. Većina je klera to bila odbila.

Pobornici jansenizma, nepravovjerne varijante katoličanstva koja je nastala u Francuskoj početkom 17. vijeka i koja se odlikovala osobitom moralnom rigoroznošću, bili su osobito privrženi pobornici galikanizma.

Ideje galikanizma u principu slijede teološku misao srednjovjekovnih gibelina, kršćana što su sukobima između Crkve i svjetovnih vlasti stajali na stranu svjetovnih vlasti. Osobito su nalik idejama talijanskog intelektualca Marsilija Padovanskog, liječnika čija su teološka promišljanja poslužila caru Ludwig IV u njegovom sukobu sa papom. Ludwig je, naime, 1328. godine s vojskom ušao u Rim, te se radi pokazivanja prezira prema "francuskom čovjeku" papi Ivana XXII., ali i radi iskazivanja privrženosti teološkim idejama Marsilija Padovanskog, dao okruniti carskom krunom iz ruku jednog rimskog aristokrata. Ludwig je nakon tog izdao dekret kojim zbog hereze, smjenjuje papu Ivana XXII, on je najvjerojatnije nastao prema instrukcijama Marsilija Padovanskog.

Galikanizmu srodne ideje na njemačkom govornom području poznate su pod imenom "jozefinizam"; riječ je o doktrini koja je u punini razvijena na Habsburškom dvoru krajem 18. vijeka.

Galikanizam je, nakon što su ideje apsolutne monarhije već bile istrošene, svladan proglašenjem dogme o papinoj nezabludivosti na Prvom vatikanskom koncilu (1869.-1870). Taj je koncil izrijekom osudio drugi, treći i četvrti od gore navedenih galikanskih članaka. O pitanju na koje upućuje prvi galikanski članak, progovorio je papa Lav XIII. u enciklici Immortale Dei iz 1885. godine, da bi potom u enciklici Sapientiae Christianae iz 1890. godine ukratko sažeo: "Crkva i država imaju svaka svoje područje vlasti, i niti jedna od tih dviju vlasti nije podređena onoj drugoj."