Hljeb
Hljeb (ijek.) ili hleb (ek.), odn. kruh, jelo napravljeno od tijesta sačinjenog od brašna različitih vrsta (pšenično, raženo, kukuruzno), izmiješanog sa drugim suhim ili tečnim sastojcima.
Tijesto je obično kombinirano sa sredstvom za podizanje, kao što je kvasac, izgnječeno i izmiješano u jednoliku masu, zatim oblikovano u štruce i pečeno. Dodaje se i so, a u industrijskoj proizvodnji i emulgatori.
Pri pravljenju peciva, prije pečenja, mogu se na tijesto dodati začini kao što su: veoma ljekoviti čurokot, kim, susam i slično.
Prvi su kruh, i to od pšenice i ječma, pekli Egipćani 1500 godina pne., vjerojatno je bio beskvasni i zapravo pogača od brašna, soli, koja se pekla u žeravici i pod pepelom u peći, na što upućuju slike na zidovima grobnica i zapisi starih Egipćana. Kruh su pekli u najrazličitijim oblicima, često u obliku životinja ili ljudi, jer su služili za vjerske ili magijske potrebe i posipali ga raznim sjemenkama (često kimom).
U antička vremena uz omiljene kaše, kruh je također bio dobro dobro poznat. Stari Grci su 70% svoje energije dobivali iz žitarica, a robovi su svakodnevno pekli i kruh. Hipokrat je već onda upozoravao da moramo paziti što jedemo i kako nije svejedno da li jedemo bijeli ili crni kruh, a Celsus je pisao kako kruh sadrži više hranjivih sastojaka nego bilo koja druga hrana.
U Rimljana je kruh bio također jedna od najvažnijih namirnica, ondašnji pekari su za aristokrate morali za svako jelo poslužiti odgovarajuću vrstu kruha, pekli su lepinje posute makom, lovorom, bademima, krušćiće sa sirom, maslinama, a osobito su bili omiljeni oni sa začinskim biljem poput peršina ili vlasca. Rimske vojnike nazivalo se "žderačima kruha", jer su dobivali kilogram kruha dnevno.
U ranom srednjem vijeku uzašli kruh se uglavnom nije pekao u pećima, jer njih su imali samostani i vlastela. Kruh se pekao od žitarica bez dovoljno glutena poput zobi, ječma i raži, koji se teško dizao i bio je vrlo taman.
Kruh pripremljen od bijelog brašna bio je privilegija bogatih, a raženi su dobivali zatvorenici, kojeg su ponekad jeli fratri kako bi pokazali svoju poniznost, a status se procjenjivao po boji kruha, bijeli su jeli oni na vrhu društvene ljestvice, a oni na dnu, crni kruh.
U Crkvi se otada pripremala i hostija, beskvasni kruh načinjen od najfinijeg bijelog pšeničnog brašna, kao jedinog sastojka, a u crkvenoj liturgiji prilikom euharistijskog slavlja taj se kruh posvećuje te postaje tijelo Kristovo.
Kruh je važna biblijska tema i pretpostavlja se da je za Posljednju večeru poslužen beskvasni kruh, vino, zdjelice sa začinskim biljem, voće, odnosno sve u skladu s ondašnjim pashalnim židovskim običajima. A ranokršćanske pogače također su bile okrugle, s urezanim križem. U Katoličkoj crkvi kruh je svet i predstavlja vječni život, u sublimiranom obliku pokazuje prisutnost Boga u svakodnevnom životu i redovito se spominje u molitvi:"Kruh naš svagdanji daj nam danas..."
Devetnaesto stoljeće je bila značajna prekretnica u prehrani stanovništva Europe, jer je započela masovna proizvodnja bijelog brašna, a svi nedostatci bijelog kruha kao simbola blagostanja i gospodstva pokazat će se tek u 20. stoljeću.
- Hleb pravljen od brašna različitih žitarica (pšenica, raž, ovas, ječam...)
- Proja (hleb od kukuruznog brašna)
- Kifle
- Buhtle
- Lepinja
- Pogača
- Đevrek
- Pereca
- Zemička
- Lakumić
- Pletenica
- Kroasan
- Baget
- Somun
- Dvopek
- Peksmit
- Slanac
