Dendrohronologija

Dendrohronologija (grč. δένδρον - dendron = drvo + χρόνος - hrónos = vrijeme + -λογία – logia = nauka) – datiranje godovima, „godiranje“ – je nauka koja primjenjuje naučni metod datiranja na osnovu prstenova na poprečnom presjeku stabla (prstenova rasta, godova) za tačno određivanje u kojo su se godini formirali. Kao i njihovo datiranje ono može dati podatke za dendroklimatologiju, odnosno proučavanje klime i atmosferskih prilika tokom različitih perioda u historiji posmatranog drveta.^[1]

Dendrohronologija je korisna za određivanje precizne starosti uzoraka, posebno onih koji su prekasni za radiokarbonsko datiranje, koji uvijek daju raspon, a ne tačan datum, da bi bili sasvim tačni. Međutim, za precizno datiranje smrti stabla potreban je potpuni uzorak do ivice, koji većina obrezane građe neće pružiti. Također daje podatke o vremenu zbivanja i stopama promjena u okruženju (najizraženije klime), a također i u drvu koje nalazimo u arheologiji ili umjetničkim i arhitektonskim djelima, poput starih ploča za slikanje. Upotrebljava se i kao provjera u dariranje radiougljikom koji služi za kalibriranje dobi ugljikovodika.^[2]

Apsolutno datiranje, odnosno određivanje tačnih hronoloških podataka o objektu ili grupi objekata bilo je moguće tek početka 20. stoljeća kada su pronađene različite metode pomoću kojih se to moglo utvrditi. Tako je ostvaren egzaktan hronološki pristup arheološkim ostacima, koji je uticao na povećan interes, ne samo arheologa, već i naučne zajednice uopće, da je od fragmenata prošlosti moguće napraviti cjelinu. Razvoj ovih metoda također je povezao arheologiju s drugim naukama, psebno sa biologijom i geofizikom i geologijom, čija su se dostignuća počela uveliko primenjivati u razvoju novih naučnih protokola.

Pored radiokarbonskog datiranja koji je najpoznatiji i u popularnom komuniciranju, jedan od najvažnijih metoda posigurno je dendroarheološki.

Procjena starosti stabala na osnovu linija na njihovom poprečnom presjeku, nije bila strana ni u antičko doba. Međutim, apsolutno datiranje, odnosno određivanje preciznijih hronoloških relacija među proučavanim objektima, bilo je moguće tek početkom 20. stoljeća, kada su pronađene razne geohemijske, geofizičke i paleontološke metode pomoću kojih se to moglo utvrditi. Bio je to značajan prodor u arheologiju bliže i daleke prošlosti, koji je poveća0 interesovanje, ne samo arheologa, već i šire naučne zajednice.

Razvoj ovih metoda je, također, povezao je arheologiju sa drugim naukama, pre svega sa [biologijom i fizikom, čija su saznanja i dostignuća uveliko primjenjivana u konstituiranju novih naučnih procedura. Pored radiokarbonskog datiranja, koje je najpoznatije u laičkim krugovima, jedna od najvažnijih metoda svakako je i dendroarheološko datirnje.

Dendrohronologija nauka koja koristi analizu godova na drvetu da bi se uspostavila hronologija. Ovaj metod otkrio je A. E. Douglass (Andrew Ellicott Douglass), astronom koji je istraživao cikluse sunčevih mrlja prateći klimatske faktore, koji se odražavaju u rastu drveta. Godovi su dotad korišteni za utvrđivanje starosti drveta, ali on ih je upotrebio za nova saznanja. Vjerovao je da sunčeve mrlje utiču na klimu, pa tako i na godišnji prirast izražen u godovima. Zatim otkrio da priraštaj godova zavisi od godišnje količine padavina. Ova variranja u rastu su regionalna, što znači da sve drveće iste vrste i u istom regionu pokazuje sličan relativni prirast tokom jedne godine. Zahvaljujući tome što postoje razlike u širini godova, moguće je uočiti i određene obrasce, koji se , kad se protumače, mogu korelirati sa starijim stablima iste vrste, pa se hronologija može širiti sve dalje i dalje u dublju prošlost. Daglas je istraživao na jugozapadu Sjedinjenih Država, od 1901. godine, posmatrajući lokalna stabla borova. Uspio je uspostaviti 450-godišnju hronologiju variranja godova. Ubrzo mu se pridružio Klark Visler, antropolog koji je proučavao indijanska plemena. Prepoznao je potencijal ovog metoda za primjenu u arheološkim istraživanjima. Na osnovu dijelova drveta pronađenih na arheološkim nalazištima, uspjeli su da prošire domete hronologiju za 1000 godina unazad.

Kada su spoznali i značaj ove tehnike utvrđivanja tačnih kalendarsko-godišnjih datiranja, ubrzo su je prihvatili i drugi geolozi, klimatolozi i arheolozi, pa je sada na jugozapadu SAD-a uspostavljena hronologija događaja do 332. godine p. n. e. Kada je široko prihvaćena u naučnoj zajednici, dendrohronologija se proširila i na druge zemlje. Sada postoji međunarodna baza godova, koja obuhvata hronologije iz 21 države.

Po Banisteru, moguće greške pri dendrohronoloskom datiranju, svode se na četiri tipa:

1. Najveći problem jesu ponovljeno upotrebljena stabla.
2. Slična tome je i greška koja nastaje prilikom renoviranja ili remodeliranja starih soba ili naselja.
3. Kada se na osnovu greda, zaključuje o porijeklu artefakata pronađenih u nekoj prostoriji, može doći do greške – datumi porijekla ne moraju nužno biti isti.
4. Greška obrnute prirode nastaje kada se na osnovu pronađenih predmeta određuje datum nastanka cijele građevinske strukture.
5. Jedan od problema odnosi se za interpretaciju spoljašnjih prstenova. Datum koji se pripisuje uzorku drveta je datum posljednjeg prstena, jer je to datum kada je stablo posječeno. Međutim, obično upravo ti prstenovi nedostaju.

• Geohronologija

• Michels J. (1973) Dating methods in archaeology, Academic Press Inc., U.S.
• Lori Martinez (1996) Useful Tree Species for Tree-Ring Dating
• Fairbanks Richard Radiocarbon Calibration

• *http://www.geo.arizona.edu/palynology/geos462/09dendrochron.html www.geo.arizona.edu
• archaeology.about.com Arhivirano 9. 11. 2016. na Wayback Machine
• Link Directory for Tree-Ring Research (Dendrochronology)