Afganistan

Islamski Emirat Afganistan افغانستان اسلامي امارت (Də Afġānistān Islāmī Imārat) امارت اسلامی افغانستان (Emārat-e Eslāmi-ye Afghānestān)
Zastava Grb
Himna: "Mili Tarana" ("Državna himna")
Položaj Afganistana
Glavni grad		Kabul
Službeni jezik		Paštu, Dari
Državno uređenje		Unitarna predsjednička islamska republika
• Predsjednik		Muhammed Ashraf Ghani
• Potpredsjednik		Yunus Qanuni, Karim Khalili
Zakonodavstvo
Nezavisnost		19. august 1919. od Ujedinjenog Kraljevstva
Površina
• Ukupno		652.864 km2 (41)
Stanovništvo
• Ukupno		38.934.848[1] (2014.)
• Gustoća		43,5/km2
Valuta		Afgani (AFN)
Vremenska zona		UTC+4:30
Pozivni broj		+93
Internetska domena		.af

Afganistan (dari: Afqânestân; paštu: Afganistan), zvanično Islamski Emirat Afganistan, jest suverena kontinentalna država koja se nalazi u srednjoj Aziji. Ima populaciju od oko 39 miliona stanovnika, što je čini 42. najnaseljenijom državom svijeta. Graniči se sa Pakistanom na jugu i istoku, Iranom na zapadu, Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom na sjeveru i Kinom na dalekom sjeveroistoku. Sa površinom od 652.864 kvadratnih kilometara, Afganistan je 41. najveća zemlja na svijetu.

Prvi tragovi života u Afganistanu datiraju iz srednjeg paleolita. Kroz vijekove Afganistan je bio dom različitih naroda i svjedok mnogih vojnih pohoda, od Aleksandra Makedonskog, Maurijskog carstva, Arapa, Mongola, Britanaca i Sovjetskog saveza do današnjih zapadnih sila. Teritorija današnjeg Afganistana je također služila kao mjesto u kojem su Kušani, Heftaliti, Samanidi, Safaridi, Gaznavidi, Guridi, Hilji, Moguli, Hotaki i Durani formirali velika carstva. Historija modernog Afganistana počinje padom Duranskog carstva u 19. stoljeću. Krajem 19. stoljeća, Afganistan je postao tampon država u "Velikoj igri" između Britanske Indije i Ruskog carstva. Nakon Trećeg Anglo-afganistanskog rata 1919. godine, kralj Amanulah je bezuspješno pokušao modernizaciju zemlje. Tokom četrdesetogodišnje vladavine Zahira Šaha došlo je do perioda mira. Nakon državnog udara 1973. godine, došlo je do niza građanskih ratova koji su devastirali zemlju i koji traju i dan danas.

Afganistan je jedna od najsiromašnijih država u svijetu. Član je Ujedinjenih nacija, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Afganistan je i partner za saradnju sa Organizacijom za evropsku bezbjednost i saradnju. Također radi i na pristupanju u Svjetsku trgovinsku organizaciju i trenutno ima status zemlje posmatrača.

Arheološka istraživanja tokom 20. stoljeća ukazuju na to da je teritorija Afganistana bila usko povezana kulturom i trgovinom sa susjedima. U Afganistanu su pronađeni artefakti tipični za period paleolita, mezolita, neolita, bronzanog i željeznog doba. Vjeruje se da je urbana civilizacija započela 3000. godine p.n.e. kada je grad Mundigak (u blizini Kandahara) bio kolonija obližnje civilizacije doline Inda. Novija otkrića na rijeci Amu Darja kod Šortugaja su potvrdila da se civilizacija doline Inda prostirala od sjeveroistočnog Afganistana do sjeverozapadne Indije. Nakon 2000. godine p.n.e. došlo je do seobe polunomadskog stanovništva iz srednje Azije koji su migrirali u južnu i zapadnu Aziju preko Kaspijskog jezera pa se cijela regija nazivala Arijana.

Neki vjeruju da je zoroastrizam nastao na teritoriji današnjeg Afganistana između 1800. i 800. godine p.n.e., jer je njegov osnivač Zaratustra živio i umro u gradu Belhu. Sredinom 6. stoljeća p.n.e., Ahemenidi su svrgnuli Medijce i zauzeli Arahoziju, Ariju i Baktriju. Aleksandar Veliki i njegova vojska su stigli na teritoriju današnjeg Afganistana 330. godine p.n.e. nakon pobjede nad perzijskim kraljem Darijem III u bici kod Gaugamele. Nakon Aleksandrove smrti, Seleučko carstvo je kontrolisalo ovaj region do 305. godine p.n.e. kada su ga predali Maurijskom carstvu kao dio savezničkog sporazuma. Oni su kontrolirali područje južno od Hindukuša do 185. godine p.n.e. kada ga osvaja helenističko Grčko-Baktrijsko kraljevstvo. Veliki dio ovog regiona se kasnije odvojio i postao Indo-grčko kraljevstvo. Oni su poraženi i uništeni od strane Indo-Skita krajem 2. stoljeća p.n.e. Tokom 1. stoljeća p.n.e., Partsko carstvo je pokorilo ovaj region ali ga je kasnije izgubilo od Indo-partskog kraljevstva. Sredinom 1. stoljeća p.n.e., ogromno Kušansko carstvo je postalo veliki zaštitnik budističke kulture. Kušani su svrgnuti od strane Sasanida u 3. stoljeću p.n.e. kada su ih naslijedili Kidariti i Heftaliti.

Arapski muslimani su 642. godine prenijeli islam u Herat i Zaranj, da bi kasnije Safaridsko i Samanidsko carstvo proširilo islam južno od Hindukuša. Do 11. stoljeća, Mahmud Gazni je pobjedio preostale hinduističke vladare i islamizirao cijelu regiju osim Kafiristana. Gaznavidsko carstvo su srušili Guridi koji su kontrolirali Afganistan manje od jednog stoljeća prije nego što ga je 1215. godine osvojilo Horezmijsko carstvo. Džingis-kan i njegova vojska su 1219. godine pregazili ovu regiju i uništili horasanske gradove Herat, Belh i Bamijan. Mongolsko razaranje je prisililo mnoge mještane da se vrate u agrarno ruralno društvo. Oni su stvorili Ilhanidsko carstvo koje je upravljalo afganistanskim plemenima južno od Hindukuša sve do invazije Timuridskog carstva 1370. godine. Početkom 16. stoljeća, mongolski car Babur je zauzeo Kabul od Arhunskog carstva i uništio Delhi sultanat u Indiji. Između 16. i 18. stoljeća, teritorija Afganistana je bila podijeljena između Buharskog kanata na sjeveru, Safavidskog carstva na zapadu i Mogulskog carstva na istoku.

U aprilu 1978. godine, komunistička Narodna demokratska partija Afganistana (NDPA) je preuzela vlast u Afganistanu putem Saur revolucije. U roku od par mjeseci, protivnici komunističke vlade su pokrenuli ustanak u istočnom Afganistanu, koji je veoma brzo prerastao u građanski rat vođen između gerilaca mudžahedina i vladinih snaga širom zemlje. Pakistanska vlada je ovim pobunjenicima pružila obuku u tajnim centrima, dok je Sovjetski Savez poslao na hiljade vojnih savjetnika u znak podrške vladi NDPA-a.^[2] U međuvremenu, sve veća netrpeljivost između dvije frakcije NDPA-a i Parčam franckije, rezultirala je raspuštanjem parčamskih članova kabineta i hapšenjem njihovih oficira pod izgovorom prijetnje od parčamskog ustanka. U septembru 1979. godine, izvršen je atentan na halkskog predsjednika Nur Muhameda Tarakija tokom ustanka u okviru NDPA-a, pod vodstvom Hafizulaha Amina, koji je zatim preuzeo predsjedništvo. S obzirom da nije ulijevao povjerenje Sovjetima, na Amina je izvršen atentat od strane sovjetskih specijalnih jedinica u decembru 1979.

Vlada organizovana od strane Sovjeta, pod vođstvom parčami člana Barbaka Karmala, mada je uključivala obje frakcije, popunila je prazninu. Sovjetske trupe su u velikom broju bile raspoređene da bi stabilizovale Afganistan pod Karmalom, mada se od njih nije očekivalo da vode sve bitke vođene u to vrijeme u Afganistanu. Međutim, kao rezultat toga, Sovjeti su sada bili direktno uključeni u ono što je postalo građanski rat u Afganistanu.^[2] NDPA je zabranila lihvarstvo, i dala izjave o ženskim pravima proglasivši jednakost polova, te je uključila žene u politički život.^[3] Desetogodišnji Sovjetski rat u Afganistanu je rezultirao smrću preko milion Afganistanaca, većinom civila,^[4] kao i stvaranjem više od šest miliona izbjeglica koje su napustile Afganistan i u većini slučajeva otišle u Pakistan ili Iran. Suočeni sa sve većim međunarodnim pritiskom i velikim brojem žrtava, Sovjeti su se povukli iz Afganistana 1989. godine, mada su nastavile da podržavaju afganistanskog predsjednika Muhameda Nadžibulaha sve do 1992.^[5]

Međutim i nakon povlačenja Sovjeta borbe se nastavljaju, ovaj put među mudžahedinskim fakcijama. Tako dolazi do podjeljenja teritorije među različitim grupama i nastaju Talibani. Najkrvavija svih borbi je 1994. kada u Kabulu umire 40.000 ljudi. Uz pomoć Pakistana Talibani preuzimaju vlast 1996.

Vojna intervencija SAD-a, zvanično kao reakcija na terorističke napade 11. septembra, ruši talibanski režim. Na kraju 2001. godine najvažnije vođe talibanskih neprijatelja i dijaspore se sastaju u Bonnu da urede buduću strukturu države i nominiraju Hamida Karzaia kao predsjednika u decembru 2001. Talibani su počeli da se regrupišu u Pakistanu, dok je sve više koalicionih snaga ulazilo u Afganistan i počelo obnovu ratom razorene zemlje.^[6] Ubrzo nakon njihovog pada sa vlasti, Talibani su započeli pobunu da bi povratili kontrolu nad Afganistanom. Tokom naredne decenije, Međunarodne snage za bezbjednosnu pomoć i afganistanske trupe vodile su mnoge ofanzive protiv Talibana, ali nisu uspeli da ih u potpunosti poraze. Afganistan je ostao jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, zbog nedostatka stranih investicija, korumpirane vlade i pobune Talibana. U međuvremenu, afganistanska vlada je uspjela da izgradi određene demokratske strukture, te je 7. decembra 2004. zemlja promijenila ime u "Islamska Republika Afganistan". Pokušano je, često uz podršku stranih zemalja-donatora, da se poboljša privreda, zdravstvo, obrazovanje, transport i poljoprivreda. Međunarodne snage za bezbjednosnu pomoć su započele obuku afganistanskih oružanih snaga i policije. Naredne decenije je preko pet miliona afganistanskih izbjeglica vraćeno u zemlju, uključujući i mnoge koji su nasilno deportovani sa Zapada.

Do 2009. godine, pod vodstvom Talibana je počela da se formira tajna vlada u mnogim dijelovima zemlje.^[7] Američki predsjednik Barack Obama je najavio da će SAD razmjestiti još 30.000 američkih vojnika u zemlju 2010. na period od dvije godine. 2010. Karzai je pokušao da održi mirovne pregovore sa Talibanima i drugim grupama, ali ove grupe su odbile da prisustvuju, te su se bombaški napadi, ubistva i zasjede pojačale. Nakon smrti Osame bin Ladena u maju 2011. godine u Pakistanu, na mnoge istaknute ličnosti Afganistana su izvršeni atentati, i afganistansko-pakistanski pogranični okršaji su učestali, a mnogi napadi velikih razmjera od strane pakistanske Hakani mreže su počele da se događaju širom Afganistana. Sjedinjene Američke Države su upozorile pakistansku vladu na moguću vojnu akciju u slučaju da vlada odbije da napadne ove snage koje se nalaze u plemenskim oblastima pod federalnom upravom, s obzirom da su SAD okrivile pobunjenike u okviru pakistanske vlade za pojačane napade. Pakistanska vojska je počela da pojačava svoje napade na ove grupe u okviru rata na sjeverozapadu Pakistana. U očekivanju povlačenja NATO trupa 2014. godine, i kasnijeg pokušaja Talibana da se vrate na vlast, grupe anti-talibanskog Ujedinjenog fronta (Južna alijansa) su počele da se regrupišu pod pokroviteljstvom Nacionalne koalicije Afganistana i Nacionalnog fronta Afganistana. Rat dug 21 godinu između vlade i Talibana je završen talibanskom ofanzivom 2021. i padom Kabula, što je na kraju rezultiralo dolaskom Talibana na vlast.

Kao posljedica svih ratova, Afganistan je danas zemlja prepuna socijalnih i ekonomskih problema, ipak zemlja se nada da je našla dugo traženu političku stabilizaciju.

Zastava Afganistana sastoji se od tri vertikalne pruge koje su crne, crvene i zelene boje. U centru se nalazi stari amblem Afganistana sa džamijom i mihrabom okrenutim prema Mekki. Ova zastava usvojena je u periodu od 2002. do 2004. za vrijeme Prelazne Islamske Države Afganistana. Slična je zastavi iz perioda od 1930. do 1973, s razlikom da na novoj zastavi na grbu ima još i šehadet (u centru zlatne/zelene boje). Nova zastava usvojena je 4. januara 2004.

Grb Afganistana sastoji se od šehadeta ispisanog na arapskom jeziku na vrhu, ispod kojeg se nalazi džamija s mihrabom. Sa džamije se viore dvije zastave koje predstavljaju zastave Afganistana. Ispod džamije je napisan naziv nacije. Cijeli grb je bijele boje na crvenoj pozadini.

Afganistan se nalazi u jugo-centralnom dijelu Azije i geografske koordinate Afganistana su: 33 º N (sjever) i 65º E (istok). Površina Afganistana iznosi oko 652.000 km². Afganistan se graniči sa Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom na sjeveru, Iranom na zapadu, Kinom na sjeveroistoku i sa Pakistanom na istoku i jugu.

Planinski lanac Hindukuš dominira Afganistanom i diktira osnovne geografske karakteristike, dijeleći zemlju na tri geografske oblasti: centralna visija, jugozapadni plato i sjeverne ravnice. Upravo najveći dio zemlje zauzima Hindukuš i gotovo 50% teritorije Afganistana se nalazi iznad 2.000 m nadmorske visine. Najvećí dio centralnih visoravni predstavlja produžetak Himalajskih planina, tj. Hindukuš planina i ova regija je obilježena dubokim dolinama i visokim planinama. Značajan dio planina centralne visoravni Afganistana prelazi visinu od 6.000 m nadmorske visine. U ovom dijelu Afganistana se nalazi nekoliko značajnih prevoja poput Kajber prelaza koji predstavlja historijski značajan put prema indijskom podkontinentu.

Južni plato je dio Afganistana obilježen visokim platoima i pješčanim pustinjama. Zemljište u ovom dijelu zemlje je izrazito neplodno, izuzev duž obala rijeka poput rijeke Helmand. Prosječna nadmorska visina u ovom dijelu Afganistana je oko 900 m nadmorske visine. Sjeverne ravnice se prostiru sjeverno od centralnih visoravni i ovu regiju karakterišu plodne ravnice, a najveći dio poljoprivredne proizvodnje u Afganistanu se obavlja upravo u ovom dijelu zemlje. Rijeka Amu Darija teče kroz ovaj dio zemlje duž oboda granice sa visijama Centralne visoravni. Pored poljoprivrednog bogatstva ova regija je bogata i mineralnim rezervama i izvorima prirodnog gasa.

Afganistan spada u zemlje sa suhom i polusuhom stepskom klimom, sa hladnim zimama i toplim ljetima. Planinski lanci na sjeveru i sjevero-istoku imaju podartičke zimske uslove, dok su južni dijelovi Afganistana prema pakistanskoj granici, pod uticajem monsuna sa indijskog podkontinenta i imaju tokom godine više padavina i više temperature. Temperaturne razlike su izrazite i u planinskim lancima Hindukuša se kreću od prosječnih – 15 °C, dok temperature ljeti u nekim gradovima Afganistana dostižu i 49 °C.

Prema Ustavu, Afganistan je unitarna, nezavisna i nedjeljiva republika. Ustav Afganistana definiše Afganistan kao islamsku republiku, a islam ima položaj zvanične religije države, sa tim da pripadnici ostalih religija imaju slobodu da ispovjedaju svoju vjeru. U Afganistanu je uspostavljena trodijelna podjela vlasti. Na čelu izvršne vlasti nalazi se predsjednik zemlje. Zakonodavnu vlast vrši dvodomni Parlament, koji se sastoji od Doma Naroda (Wolesi Jirge) - Donji dom, i Doma Starješina (Mesherano Jirga) koji predstavlja Gornji dom. Sudska vlast čini treću granu vlasti.

Oblik vladavine po Ustavu Afganistana je predsjednički sistem, po kome je predsjednik šef države, a njemu u obavljanju funkcije pomažu dva potpredsjednika. Predsjednik se bira na slobodnim i neposrednim izborima na petogodišnji mandat i isto lice može obavljati dužnost predsjednika najviše dva mandata. Predsjednik Afganistana ima široka ovlaštenja. On je vrhovni zapovjednik oružanih snaga zemlje. Uz odobrenje nacionalnog parlamenta, predsjednik određuje pravac opće politike zemlje, predlaže vladu imenujući ministre u svoj kabinet i sam predstavlja ujedno i premijera, a izbor ministara potvrđuje Donji dom parlamenta - Dom Naroda. Vlada je za svoj rad odgovorna predsjedniku i parlamentu. Također uz potvrdu Donjeg doma parlamenta, predsjednik imenuje Republičkog javnog tužioca, sudije Vrhovnog Suda, guvernera Narodne banke. Predsjednik ima ovlaštenje da raspiše referendum o važnim nacionalnim, političkim, socijalnim ili ekonomskim pitanjima. Također, predsjednik imenuje potpredsjednike koji u slučaju smrti ili druge spriječenosti obavljaju dužnosti predsjednika.^[8]

Pravosudni sistem u Afganistanu se sastoji od Osnovnih sudova, Apelacionih sudova i Vrhovnog suda. Također na preporuku Vrhovnog suda i uz odobrenje predsjednika, moguće je formiranje Putujućih sudova. Sudske odluke moraju biti zasnovane na zakonu i ustavu, a u slučaju da postoji pravna praznina (situacija kada ne postoji konkretan propis koji rješava spor koji se našao pred sudom) sud će spor riješiti na najpravedniji način tumačenjem ostalih pravnih pravila, a u skladu s šerijatskim pravom. U slučajevima da se radi o privatno pravnom sporu između lica koja pripadaju šiitskom ogranku islama, tada će se spor riješiti u duhu šiitskih pravnih škola islamskog prava. Vrhovni sud je najviši organ sudske vlasti, koji broji devet sudija koje imenuje predsjednik uz odobrenje Donjeg doma parlamenta. Sudije se biraju na period od 10 godina, s tim da je dozvoljen izbor samo za jedan mandat.

U svakoj provinciji u Afganistanu postoji po jedan Apelacioni sud, koji je nadležan da ispituje pravilnost prvostepene sudske odluke. Apelacioni sudovi mogu da potvrde, isprave, dopune, odbace ili da vrate na ponovno suđenje odluku prvostepenog suda. Ovi sudovi su organizirani u sljedeća vijeća: Opće krivično vijeće, Vijeće javne bezbjednosti, Građansko-porodično vijeće, Javno-pravno vijeće, Privredno vijeće i Vijeće za maloljetnike. Apelacioni sudovi su nadležni za rješavanje sukoba nadležnosti među dva osnovna suda u krivičnom slučaju, kada su oba ova suda nadležna. Sistem Osnovnih sudova u Afganistanu se sastoji od sudova posebne nadležnosti: suda za maloljetnike, Privrednog suda, i Porodičnog suda, i sudova opće nadležnosti: Centralnog provincijskog suda i Okružnog suda.

Afganistan je administrativno podijeljen na 34 provincije (vilajeta), a svaka provincija ima svoj glavni grad i pokrajinsku administraciju. Pokrajine su dalje podijeljene na oko 398 manjih pokrajinskih okruga, od kojih svaki obično pokriva grad ili više sela. Svaki okrug predstavlja guverner okruga. Pokrajinske guvernere imenuje predsjednik Afganistana, a okružni guverneri su izabrani od strane pokrajinskih guvernera. Pokrajinski guverneri su predstavnici centralne vlade u Kabulu, i odgovorni su za sva administrativna i formalna pitanja u okviru svojih pokrajina.

Badakhshan Badghis Baghlan Belh Bamyan Daykundi Farah Faryab Ghazni Ghor Helmand Herat

Jowzjan Kabul Kandahar Kapisa Khost Kunar Kunduz Laghman Logar Nangarhar Nimruz

Nurestan Oruzgan Paktia Paktia Panjshir Parvan Samangan Sare Pol Takhar Wardak Zabul

Afganistanska privreda se polahko oporavlja od štete nanijete usljed decenija sukoba. Ekonomija Afganistana se znatno oporavila od pada talibanskog režima 2001. godine, uglavnom zbog obimnog priliva međunarodne pomoći, oporavka poljoprivrednog sektora i rasta sektora usluga. Uprkos napretku u posljednjih nekoliko godina, Afganistan je i dalje veoma siromašan i visoko zavisan od inostrane pomoći. Afganistanski životni standard je među najnižima u svijetu. Procijenjeni nacionalni bruto domaći proizvod (BDP) za 2011. iznosi oko 30 milijardi dolara, a BDP po glavi stanovnika je do 1.000 dolara. Oko 35% stanovništva Afganistana je nezaposleno i živi ispod granice siromaštva. Veliki dio stanovništva i dalje pati od nestašice čiste vode, struje, medicinske njege, kao i nedostatka stambenog prostora i radnih mjesta.^[8]

Bankarski sistem Afganistana je propao tokom građanskog rata početkom 1990-ih. Od 2002. Vlada Afganistana otpočinje oporavak formalnog bankarskog sistema. Novi bankarski zakoni usvojeni su 2003. godine, a banke iz Velike Britanije, Indije i Pakistana otvorile su svoje filijale u Kabulu. Sredinom 2004. Afganistanska Internacionalna Banka (AIB) počela je sa radom uz podršku Azijske Razvojne Banke i 75% vlasništva od strane afganistanskih biznismena.

Međutim, ogroman skandal koji je nastao oko prevare Kabulske banke 2010. doveo je do gubitka povjerenja međunarodne zajednice u afganistanske finansijske institucije. Velika kabulska banka skoro je propala, usljed gubitaka zbog prevara sa kreditima njenih najvećih akcionara. Međunarodni monetarni fond je krajem 2010. suspendovao kreditni program Afganistanu. Tek krajem naredne godine MMF je priznao dovoljan napredak u otklanjanju štete nastale bankarskim skandalom i odobrio novi dogovor sa Vladom Afganistana. Vlada Afganistana sprovela je 30. juna 2011. godine hapšenje dva bivša rukovodioca kabulske banke – Šerhan Farhud-a i Kalilulah Frouzi-a, koji su navodno odobravali koncesione zajmove uticajnim ljudima Afganistana i njihovim rođacima. Procjenjena stopa inflacije za 2011. iznosila je 7,7%.

Glavna privredna aktivnost stanovništva je poljoprivreda, kojom se bavi oko 80% ljudi, kako za sopstvene potrebe tako i u komercijalne svrhe. Od ukupne površine Afganistana, samo je oko 12% zemlje obradivo. Od toga je tek polovina, tj. 6% obradive zemlje zasijano. Poljoprivredna proizvodnja je ograničena skoro potpunom zavisnošću od otapanja snjegova i proljećnih kiša. Sistemi navodnjavanja su primitivni i poljoprivredna mehanizacija, đubrivo i pesticidi se rijetko koriste.

Glavni tradicionalni legalni usjevi su žitarice, riža, voće i povrće. Od industrijskog bilja gaje se: pamuk, duhan i šećerna repa. Afganistan je vodeći proizvođač opijumskog maka u svijetu. Prema podacima EU, Afganistan je i glavni evropski snabdjevač heroina već više od 10 godina. Manje od 0,2 % od ukupnog obradivog zemljišta u Afganistanu se koristi za uzgoj opijumskog maka. Međutim, potencijalna vrijednost prihoda od izvoza opijata iznosila je 700 miliona dolara, tj. 4% BDP-a ove zemlje za 2012. godinu. Proizvodnja opijuma je 2012. godine u Afganistanu porasla za 18% u odnosu na 2011. godinu, ali je usljed biljne bolesti ukupna količina proizvodenog opijuma opala za 38% u odnosu na prethodnu godinu i iznosi 3.600 tona.

Industrijska proizvodnja je malog obima i obuhvata ručni rad, izdradu tekstila, tepiha i u malom obimu preradu hrane. U okviru stočarstva, gaje se goveda, ovce i koze. A ovčija i jagnjeća koža predstavljaju poljoprivredni proizvod.

Od rudno-mineralnog bogatstva Afganistan posjeduje rezerve prirodnog gasa, uglja, željeza, bakra, cinka, rude soli i u malim količinama dijamanata i poludragog kamenja.

Prema procjenama za 2012. godinu, ukupan broj stanovnika Afganistana iznosi oko 30 miliona. Međutim, potpuni popis stranovništva nije izvršen decenijama unazad. Prvi djelimični popis stanovništva je obavljen 1979. godine, ali nije okončan. Drugi popis je obavljen tokom 2010. godine, ali njime nisu bili obuhvaćeni dijelovi zemlje koji su bili zahvaćeni intenzivnim sukobima. Etnička struktura Afganistana je izrazito raznovrsna i nekoliko naroda čine afganistansku naciju. Najbrojnija etnička grupa su Paštuni koji čine 42% stanovništva, zatim slijede Tadžici 27%, Hazare 9%, Uzbeci 9%, Aimaci 4%, Turkmeni 3%, Balohi 2% i drugi narodi čine 4% stanovništva, među koje spadaju Arapi, Mongoli, Hindusi, Kohistani, Gujarsi i Siki.

Paštuni uglavnom naseljavaju dio Afganistana južno od planine Hindukuš. Tadžici naseljavaju sjevero-istočni dio – sjeverno od Kabula i provinciju Badakhshan. Hazari uglavnom žive u centralnom dijelu Afganistana, a Uzbeci i Turkmeni sjeverno od Hindukuša, u okolini rijeke Amu Darja.

Prema Ustavu Afganistana zvanična državna religija je islam. Također, Ustavom Afganistana je predviđeno da "nijedan zakon ne može biti u suprotnosti sa uvjerenjima i odredbama svete religije islama". Pripadnicima drugih religija Ustav Afganistana proklamuje slobodu da "sprovode svoju vjeru i vrše vjerske obrede, u granicama odredaba zakona".

Islam je preovladavajuća religija kojoj pripada 99% stanovništva, od čega približno 80% pripada sunitskom ogranku islama, a oko 19% pripada šiitskom ogranku islama. Druge religije kao što su sikizam, hinduizam i kršćanstvo čine manje od 1%. Pripadnici tih religija broje se u stotinama ili nekoliko hiljada. Registrovan je samo jedan afganistanski Jevrej.

Ustav Afganistana određuje da su paštu i dari (farsi, tj. perzijski jezik) zvanični jezici u Afganistanu.^[9] Oba jezika pripadaju indoevropskoj grupi jezika.

Procjena je da približno 35% stanovništva Afganistana govori paštu jezik, oko 50% govori dari jezik, dok turske jezike (najčešće uzbečki i turkmenski) govori približno 11% stanovništva. S obzirom na veliku etničku raznovrsnost Afganistana, u upotrebi su još brojni manje zastupljeni jezici kao što su baluči, pašai i nuristani. Dvojezičnost je vrlo rasprostranjena u Afganistanu. I paštu i dari primarno se pišu arapskim pismom. Brojni Afganistanci govore i razumiju i urdu jezik.

• Ured predsjednika