Maroko

Glavni članak: Geografija Maroka

Relativno široku nizinu uz obalu Atlantskog oceana uokviruju sa sjevera gorje Rif, paralelno mediteranskoj obali, a s istoka i juga planine Atlasa u kojem se nalazi i najviši vrh, Jebel Toubkal (4165 m). Uz obalu sjevernog dijela Maroka klima je mediteranska, a u unutrašnjosti nešto oštrija, s hladnijim zimama i toplijim ljetima. Količina oborina opada od sjevera prema jugu; najjužniji dijelovi zemlje pripadaju Sahari. Planinski vrhunci na sjeveru pokriveni su snijegom veći dio godine.

Glavni članak: Historija Maroka

Prvi zabilježeni stanovnici područja današnjeg Maroka bili su Berberi. Krajem 7. stoljeća s istoka su stigli arapski osvajači i donijeli islam. U 11. stoljeću područje je postalo dio države Almoravida, a u 12. Almohada. U 16. stoljeću Marokanci su se uspjeli oduprjeti pokušajima europske kolonizacije i otomanskim osvajačima koji su zauzeli susjedni Alžir i na taj način stvorili zasebni identitet. Godine 1666. lokalni vladar sa sjeveroistoka Ar-Rashid zauzeo je Fes, a nešto kasnije i većinu marokanske unutrašnjosti, utemeljivši tako dinastiju Alawi koja vlada Marokom do danas.

Godine 1830. Francuzi su osvojili susjedni Alžir, ali je Maroko ostao neovisan sve do početka 20. stoljeća kada je Velika Britanija popustila pred zahtjevima Francuske i otvorila joj put prema većem utjecaju u zemlji. Francuskim pretenzijama u Maroku protivila se Njemačka pa je diplomatska kriza u dva navrata, 1906. i 1911. zamalo prerasla u oružani sukob velikih sila. Godine 1912. Maroko je postao francuski protektorat pod formalnom upravom sultana, ali sa stvarnom moći u rukama francuskog glavnog rezidenta. Sjeverni dio zemlje dospio je pod upravu Španjolske sa središtem u Tétouanu, a Tangier je postao međunarodni grad.

Za vrijeme francuske vlasti središte Maroka premješteno je iz unutrašnjosti na obalu. Luka Casablanca je izrasla u milijunski grad, industrijski i financijski centar sa značajnom zajednicom Europljana, a Rabat postao nova prijestolnica. Nakon 2. svjetskog rata sve su izraženije bile težnje Marokanaca za samostalnošću, utjelovljene u osobi sultana Mohammeda V. Francuska je pokušala zaustaviti osamostaljenje, ali je u drugoj polovici 1950-ih morala popustiti i Maroko je 1956. postao neovisna monarhija, a godinu dana kasnije sultan Mohammed proglasio se kraljem.

Marokansku neovisnost obilježila je duga (1961. – 1999.) vladavina kralja Hassana II. koji je kombinacijom autoritarne i umjereno reformističke politike uspio održati jedinstvo i političku stabilnost zemlje. Maroko je za razliku od mnogih arapskih zemalja ostao čvrsto na strani Zapada u hladnom ratu. Godine 1976. Hassan je u savezništvu s Mauritanijom zauzeo susjednu Zapadnu Saharu, bivšu španjolsku koloniju s vrijednim ležištima fosfata, otpočevši time sukob sa zapadnosaharskim gerilskim pokretom Polisario kojeg je podržavao susjedni Alžir.

U 1990-ima u Maroku je započeo proces postupne demokratizacije. Hassana je naslijedio sin Mohammed VI. koji je ubrzao političke i društvene reforme.

Glavni jezici stanovništva su arapski odnosno njegov lokalni dijalekt koji se značajno razlikuje od standardnog jezika, te dijalekti berberskog kojima se govori uglavnom u planinskim područjima. Stanovništvo Maroka je mješavina mnogih skupina, od starosjedilaca Berbera preko doseljenika iz sjeverne i supsaharske Afrike do izbjeglica s Iberskog poluotoka nakon rekonkviste.

Državna religija je islam kojemu pripadaju gotovo svi stanovnici.

Popis gradova u Maroku

Marokansko gospodarstvo karakterizira otprilike podjednaka zastupljenost poljoprivrede, industrije i usluga u BDP-u. Poljoprivredna proizvodnja, uglavnom uzgoj žitarica, agruma i povrća, ovisna je o količini oborina koja jako varira iz godine u godinu. Od industrija se ističu tekstilna, prehrambena i proizvodnja i prerada fosfata. BDP je za 2004. procijenjen na 4200 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.