Fudbalski rat

Fudbalski rat
Nogometaši Salvadora slave pobjedu u majstorici protiv Hondurasa (27. lipnja 1969.); iako nije bila uzrok ratu, ova je utakmica poslužila kao povod eskalaciji te je po njoj cijeli sukob dobio ime
Datum 14. – 20. srpnja 1969. (primirje sklopljeno 18. srpnja 1969.) Lokacija  Salvador  Honduras Ishod Status quo ante bellum (primirje ispregovarala OAD)
Sukobljene strane
Salvador	Honduras  Nikaragva (podrška)
Komandanti i vođe
Fidel Sánchez Hernández	Oswaldo López Arellano
Snage
Kopnene snage: 30,000 Avijacija: 1,000	Kopnene snage: 23,000 Avijacija: 600
Žrtve i gubici
cca. 700–900	cca. 1,200–2,100
Broj žrtava uključuje i civilne žrtve.

Fudbalski rat (ili Nogometni rat), znan još i kao Stosatni rat (španjolski: La guerra del fútbol) bio je kratkotrajni rat između Salvadora i Hondurasa, koji se vodio 1969. godine. Iako su uzroci sukoba bili mnogo dublji, rat se poklopio održavanjem kvalifikacijskih utakmica za FIFA Svjetsko prvenstvo 1970. između dviju reprezentacija, po čemu je rat i dobio ime; termin ratu dali su poljski novinar Ryszard Kapuściński i jamajčanski novinar Bob Dickens.^[1] Rat je formalno započeo 14. srpnja 1969. godine, kada je Salvador napao Honduras, a završen je četiri dana kasnije, nakon što je Organizacija američkih država ispregovarala mirovni sporazum između dviju zemalja; službeni mir na snagu je stupio 20. srpnja 1969. godine. Salvadorske trupe koje su ostale u Hondurasu konačno su se povukle početkom kolovoza.

Iako naziv rata sugerira kako je uzrok bila nogometna utakmica, uzroci konflikta idu mnogo dublje, odnosno tiču se zemljišne reforme koja je bila u tijeku u Hondurasu, odnosno demografskih i imigracijskih problema u Salvadoru. Iako je Honduras gotovo pet puta veći od Salvadora, populacija potonjeg je 1969. godine bila oko 40% veća (3,700,000 prema 2,600,000) nego u Hondurasu. Početkom XX. vijeka, stanovnici Salvadora su počeli masovno emigrirati u Honduras, toliko da je do 1969. godine više od 300,000 Salvadoraca živjelo u Hondurasu; oni su tada sačinjavali oko 20% populacije Hondurasa.^[2]

Kao što je bio slučaj u većini centralnoameričkih zemalja, veliki zemljoposjednici i bogate tvrtke su bili vlasnici većine zemljišta u Hondurasu. Ozloglašena United Fruit Company bila je vlasnik 10% zemljišta, što je prosječnom zemljoposjedniku praktički onemogućavalo konkurentnost na tržištu. Godine 1966., United Fruit Company se udružila s velikim brojem drugih velikih kompanija i formirala Nacionalni savez poljoprivrednika i stočara Hondurasa (Federación Nacional de Agricultores y Ganaderos de Honduras, FENAGH); FENAGH je bila usmjerena protiv siromašnih, ali je imala i snažne antisalvadorske sentimente. Grupacija je opetovano pritiskala tadašnjeg honduraškog čelnika, generala Oswalda Lópeza Arellana, da zaštiti prava bogatih zemljoposjednika.^[3]

Honduras je 1962. godine donio novi zakon o reformi zemljišta.^[4] Reforma se provodila postepeno, a kada je 1967. godine bila u svojoj posljednjoj fazi, centralna vlast i općine su preotele većinu zemlje ilegalno okupirane od strane salvadorskih imigranata te ju preraspodijelili među rođenim Hondurašanima, sukladno zakonskim uvjetima. Ova otimačina, koja je rađena neselektivno, stvarala je velike probleme mješovitim, honduraško-salvadorskim bračnim parovima, ali i salvadorskim radnicima, koji su masovno protjerivani iz zemlje.

Ovakav teror honduraške države prema salvadorskim imigrantima doveo je do značajnog porasta tenzija između susjednih zemalja.

Glavni članak: Kvalifikacije za FIFA Svjetsko prvenstvo 1970.

U jeku ovih poraslih tenzija, nogometne reprezentacije Hondurasa i Salvadora su u lipnju 1969. godine trebale igrati dvije kvalifikacijske utakmice za FIFA Svjetsko prvenstvo 1970. godine. Prva utakmica odigrana je 8. lipnja 1969. godine u Tegucigalpi, a Honduras je pobijedio golom Leonarda Wellsa u 89. minuti utakmice; tokom utakmice je došlo do manjih sukoba među navijačima.

---

---

Uzvratna utakmica odigrana je tjedan dana kasnije, 15. lipnja 1969. godine, u San Salvadoru. Salvador je uvjerljivo pobijedio u toj utakmici, a ovu je utakmicu popratilo još veće nasilje nego u Hondurasu.^[5] Uz to, honduraški igrači su trpjeli zlostavljanje od strane Salvadoraca, koji su ih napali u hotelu te bacali na njih jaja i mrtve štakore; honduraški navijači su brutalno fizički napadani na stadionu, a Salvadorci su se otvoreno izrugivali honduraškoj himni i zastavi. Kako je rekao tadašnji honduraški izbornik, Mario Griffin, njegovi su igrači bili sretni što su izgubili utakmicu i živi se vratili kući.^[6]

---

---

Iako je Salvador imao bolju gol razliku u dva susreta, tada su vrijedila pravila da se gledaju samo bodovi, tako da su Honduras i Salvador bili izjednačeni te se morala odigrati treća utakmica kako bi se znalo koja reprezentacija prolazi u posljednji kvalifikacijski krug, gdje je čekala reprezentacija Haitija. Majstorica je zakazana za 27. lipnja 1969. godine u Ciudad de Méxicu, a mediji su zbog rastućih tenzija bili izrazito zainteresirani za utakmicu. Salvador je na koncu pobijedio nakon produžetaka te izborio posljednji krug, gdje je na koncu dobio Haiti i kvalificirao se na prvenstvo.

---

---

Ipak, ova posljednja utakmica ostala je značajnija po svojim političkim implikacijama te se često citira kao prvi "ratni sukob" između dviju zemalja, koji će kulminirati niti mjesec dana kasnije. Naime, na sam dan treće utakmice, Salvador je raskinuo sve diplomatske odnose s Hondurasom,^[7] navodeći kako je preko 10,000 Salvadoraca bili prisiljeno napustiti Honduras između druge i treće utakmice te kako honduraške vlasti sustavno ignoriraju zločine koji se događaju prema njihovim državljanima. Nogometaši su tako na terenu "ratovali" za svoje države, a cjelokupna atmosfera na terenu, ali i na tribinama potakla je poljskog novinara, Ryszarda Kapuścińskog, da cijelom sukobu da ime "Nogometni rat".

Iako dvije države još uvijek nisu ratovale u ovom trenutku, vojska Salvadora će već 14. srpnja 1969. godine napasti Honduras.

Oružani sukob, kao eskalacija rastućih tenzija, izbio je u kasnim popodnevnim satima 14. srpnja 1969. godine. Ratno zrakoplovstvo Salvadora je, koristeći civilne avione s dodanim eksplozivima, upalo u Honduras te bombardiralo unaprijed dogovorene ciljeve, među kojima je bio i međunarodni aerodrom Toncontín; gađanje aerodroma onemogućilo je brzu reakciju honduraške avijacije. Brojčano nadmoćnija kopnena vojska Salvadora ubrzo je krenula prema Hondurasu, preuzevši kontrolu nad dvjema velikim cestama koje su povezivale susjedne države. Salvadorska invazija imala je tri glavna smjera, a to su bili Chalatenaško bojište, Sjeverno bojište i Istočno bojište. Chalatenaško bojište trebalo se voditi na sjeverozapadu zemlje, međutim radilo se o strateškom i rezervnom bojištu, koje bi bilo aktivirano samo u slučaju honduraškog prodiranja u Salvador, što se nikada nije dogodilo; Sjeverno i Istočno bojište su bili aktivni do kraja sukoba te su sačinjavali okosnicu salvadorskog prodora.

Uhvativši svoje susjede nespremnima, Salvadorci su inicijalno brzo napredovali. Do poslijepodneva 15. srpnja, honduraška vojska se povukla više od osam kilometara. Središte departmana Ocotepeque, grad Nuevo Ocotepeque, ubrzo je pao zajedno s osam drugih gradova tako da je salvadorska vojska u vrlo kratkom periodu došla do pozicije iz koje je bez problema mogla gađati Tegucigalpu. Međutim, taj uspješan prodor nije trajao dugo.

Dobivajući pomoć u obliku naoružanja od strane nikaragvanskog diktatora Anastasija Somoze Debaylea, Honduras je ubrzo krenuo u kontranapad. Tokom jutra 16. srpnja, honduraški bombarderi su napali zračnu bazu Ilopango u Salvadoru; iako su salvadorske protuzračne snage odbile dio bombardera, šteta je ipak učinjena. Honduraški bombarderi su tada dobili novu misiju, da bombardiraju luku Acajutla, gdje su se nalazile glavne salvadorske naftne rezerve. Do kraja dana, gusti dim se širio uzduž salvadorske obale, što je bila posljedica honduraškog bombardiranja.

Zanimljivo je kako su obje strane koristile avione iz Drugog svjetskog rata.^[8] Tokom 17. srpnja došlo je do velikog zračong dvoboja između dvaju ratnih zrakoplovstava, tokom kojih je honduraški pilot Fernando Soto oborio tri salvadorska aviona. No, unatoč honduraškom kontranapadu, zaključno sa 17. srpnjom 1969. godine, salvadorska je vojska bila u osjetno boljem položaju.

Strahujući da bi bolje pozicionirani Salvador ipak mogao napasti Tegucigalpu, Honduras je uputio apel Organizaciji američkih država da intervenira. OAD je već 15. srpnja održala hitnu sjednicu na kojoj je zahtijevala trenutni prekid vatre te povlačenje svih salvadorskih trupa iz Hondurasa. Salvador je nekoliko dana uspješno odolijevao pritisku, tražeći prethodno da Honduras nadoknadi štetu salvadorskim državljanima izloženim napadima te da osigura sigurnost preostalih državljana u Hondurasu. Prekid vatre dogovoren je u noćnim satima 18. srpnja; isti je stupio na snagu 20. srpnja 1969. godine, mada su salvadorske trupe ostale unutar granica Hondurasa.

Salvador je uspješno odolijevao pritiscima za povlačenje vojske sve do 29. srpnja, kada je konačno popustio te naredio povlačenje svojih trupa početkom kolovoza 1969. godine. Salvador je popustio nakon što je OAD zaprijetila ekonomskim sankcijama. Nogometni rat trajao je tek četiri dana i bio je lokalnog značaja, međutim bit će potrebno više od desetljeća da dvije susjedne zemlje konačno normaliziraju odnose i uspostave potpuni mir.

Salvador je konačno povukao svoju vojsku 2. kolovoza 1969. godine i to tek nakon što je predsjednik Fidel Sánchez Hernández dobio garancije od Hondurasa da će salvadorski državljani dobiti adekvatnu zaštitu u Hondurasu. Sánchez Hernández je od Hondurasa tražio i reparacije za nanesenu štetu, međutim Honduras nikada nije pristao na taj zahtjev. Uz to, ranije spomenute prijetnje sankcijama od strane OAD-a imale su određeni utjecaj na salvadorsku odluku.

Unatoč kratkom trajanju rata, obje strane su pretrpjele nesrazmjerno velike posljedice. Gotovo 300,000 Salvadoraca je prisilno relocirano, dobar dio kojih je bježao iz ratom pogođenog Hondurasa, mada u matičnoj zemlji nisu dočekani reširenih ruku; uglavnom su se morali brinuti sami za sebe, a država im je pomagala malo ili nikako. U godinama nakon rata, sve veći broj Salvadoraca se vratio u matičnu zemlju, gdje su naišli na siromaštvo i prenapučenost.^[9]

Na strani Salvadora bilo je između 700 i 900 mrtvih, uglavnom civila, dok je Honduras pretrpio između 1,000 i 2,000 žrtava, od kojih je oko 250 bilo vojno osoblje; ostalo su bili civili. Kako je većina rata vođena na teritoriju Hondurasa, došlo je do ratnih razaranja u kojima je nekoliko tisuća ljudi ostalo bez domova. Trgovina između Salvadora i Hondurasa je praktički obustavljena, a došlo je i do zatvaranja granica. Gospodarstva obaju zemalja uvelike su propatila zbog rata, što je ugrozilo američki plan o stvaranju zajedničkog tržišta u Centralnoj Americi, čija je realizacija nakon rata bila odgođena čak 22 godine.

I dok je Oswaldo López Arellano ostao na vlasti u Hondurasu kao diktator i nakon rata, Salvador je ušao u vrlo turbulentno razdoblje svije historije. Dok su obje vojske, logično, pojačale svoje vojske, u Salvadoru je vojska infiltrirala i političke sfere, što je dovelo do pojačane represije i obustavljanja procesa postepene demokratizacije koji je u zemlji započeo tokom 60-ih godina. Socijalni nemiri ubrzo su zahvatili zemlju, a isti su 1979. godine kulminirali građanskim ratom.

Jedanaest godina nakon završetka rata, Salvador i Honduras su 30. listopada 1980. godine potpisali službeni mirovni sporazum;^[10] potpisnici su bili ministri vanjskih poslova dviju zemalja, Fidel Chávez Mena (Salvador) i César A. Elvir Sierra (Honduras). Osim što je figurirao kao mirovni, sporazum je sadržavao i odluku dviju zemalja da granične sporove oko zaljeva Fonseca i pet područja na kopnu prepuste odluci Međunarodnog suda pravde. Sud je 1992. godine presudio mahom u korist Hondurasa, a dvije zemlje su 1998. godine potpisale demarkacijski sporazum kojim je implementirana odluka suda; Honduras je dobio oko 374.5 km² novog teritorija na kopnu, dok je u zaljevu Fonseca Tigrov otok dodijeljen Hondurasu, a otoci Meanguera i Meanguerita dodijeljeni Salvadoru.^[11]

Ipak, unatoč presudi i sporazumu, teritoriji su i dalje ostali predmet spora. U ožujku 2012. godine, predsjednici Porfirio Lobo Sosa (Honduras), Otto Pérez Molina (Gvatemala) i Daniel Ortega (Nikaragva), dogovorili su kako će zaljev Fonseca biti proglašen mirovnom zonom; predstavnici Salvadora nisu bili na sastanku, ali su pristati sudjelovati u tripartitnoj komisiji koja je do ožujka 2013. godine trebala riješiti sporove. Komisija se posljednji puta sastala u prosincu 2012. godine, a o njezinom uspjehu svjedoči činjenica da su Honduras i Salvador u ožujku 2013. godine izmijenili pisma u kojima upozoravaju na vojnu intervenciju.^[11]

• Armstrong, Robert and Janet Shenk. (1982). El Salvador: The Face of a Revolution. Boston: South End Press.
• Diamond, Jared. (2012). The World Until Yesterday. New York: Viking.
• Durham, William H. (1979). Scarcity and Survival in Central America: Ecological Origins of the Football War. Stanford: Stanford University Press.
• Kapuscinski, Ryszard. (1990). The Soccer War. Translated by William Brand. London: Granta Books.
• Skidmore, T., and Smith, P. (2001). Modern Latin America (5th edition). New York: Oxford University Press, pg. 343.
• Walzer, Michael. (1977). Just and Unjust Wars. New York: Basic Books.

• Salvador-Honduras War, 1969 Arhivirano 2013-12-24 na Wayback Machine-u
• Soccer War 1969
• El Salvador vs Honduras, 1969: The 100-Hour War
• Land, Island and Maritime Frontier Dispute (El Salvador/Honduras: Nicaragua intervening) Arhivirano 2014-03-05 na Wayback Machine-u, International Court of Justice case registry
• Application for Revision of the Judgment of 11 September 1992 in the Case concerning the Land, Island and Maritime Frontier Dispute (El Salvador/Honduras: Nicaragua intervening) (El Salvador v. Honduras) Arhivirano 2014-11-16 na Wayback Machine-u, International Court of Justice case registry