Japanska okupacija Koreje
|
Japanska okupacija Koreje ili Japanska Koreja (japanski: 大日本帝國(朝鮮), Dai Nippon Teikoku (Chōsen)) je period kad je Japansko Carstvo od 1910. do 1945. vladalo Korejom, kao svojom kolonijom.[1]
Koreja je došla pod japansku sferu utjecaja 1876. nakon potpisivanja mirovnog ugovora između Kraljevstva Joseon i Japanskog Carstva.[2] Proces političke i ekonomske integracije je ubrzan nakon Prvog kinesko-japanskog rata (1894.- 1895.) i potpisivanja ugovora o protektoratu 1905. Kulminacija tog procesa je aneksija provedena nakon potpisivanja Japansko-korejskog aneksijskog sporazuma 1910.[2]
Japan je nakon aneksije formirao korejsku vladu na čelu sa generalnim guvernerom u koju su ušli generali ili admirali koje je imenovao japanski car. Koreancima je oduzeta politička sloboda (sloboda okupljanja, udruživanja, štampe i govora). Brojne privatne škole su zatvorene jer nisu udovoljavale određenim proizvoljnim standardima. Kolonijalne vlasti koristile su svoj škole sistem kao alat za asimiliranje Koreanaca u Japance, stavljajući akcent na učenje japanskog jezika a s druge strane isključujući iz školskih programa takve predmete kao što su korejski jezik i korejska historija. Japanci su izgradili transportnu i komunikacijsku mrežu u cijeloj državi i formirali novi monetarni i financijski sistem. Oni su također favorizirali japanske trgovce u Koreji, zabranjujući Koreancima da se bave sličnim poslovima.[1]
Kolonijalna vlada donijela je zakon o izmjeri zemljišta koji je tražio da vlasnici zemljišta prijave veličinu i površinu svog zemljišta. Onima koji to nisu napravili na vrijeme - oduzimana je zemlja. S druge strane su brojni pašnjaci i šume dotad zajedničko vlasništvo pojedinog sela ili klana - eksproprirani jer ih nijedan pojedinac nije imao pravo to zatražiti. Velik dio tako oduzete zemlje tada je jeftino prodan Japancima. Mnogi od onih koji su na taj način ostali bez zemlje otišli su u šume i tamo pokušali metodom posijeci i spali ponovno doći do kakvih takvih oranica, dok su drugi emigrirali u Mandžuriju i Japan u potrazi za novom egzistencijom.[1]
Preokret u korejskom pokretu otpora dogodio se 1. mart 1919., kad su organizirani antijapanski mitinzi širom zemlje. Povod je bila smrt bivšeg korejskog cara Gojonga, u očima mnogih - vrhovnog simbola nezavisnosti. Na njegovu sahranu su došli mnogi iz svih djelova zemlje u Seul u kom je 1. marta 1919. pročitana Deklaracija o korejskoj nezavisnosti. Valovi studenata i građana izašli su na ulice, zahtijevajući nezavisnost, procjenjuje se da je sudjelovalo dva milijuna ljudi. Prvomartovski pokret kao što je poznato, imao je formu mirnih demonstracija, ali je apelirao na savjest Japanaca.[1]
Japanci su međutim, odgovorili brutalnom represijom, poslavši snage žandarmerije, vojske i mornarice kako bi spriječili demonstracije, pohapsili su oko 47.000 Koreanaca, od kojih je oko 10.500 optuženo, oko 7.500 ubijeno, a 16.000 ranjeno.[1]
Lideri pokreta za nezavisnost okupili su se u Šangaju u septembru, uključujući Yi Dong-nyeonga i Ahn Changha. Oni su u aprilu formirali privremenu korejsku vladu u Šangaju, i izabrali Seungmana za predsjednika. On je uspio okupiti sve korejske emigrante i osigurati efikasnu vezu sa liderima unutar Koreje. Japan je shvatio da se protiv njegove odlučne politike mora boriti sofisticiranijim metodama, zbog tog je žandarmerija zamjenjena običnim policijskim snagama, čak je dopuštena ograničena sloboda štampe. Ali je suština ostala ista jer je opresivna i eksploatatorska japanska kolonijalna politika ostala nemilosrdna, iako je naizgled koristila manje brutalne metode.[1]
Iskoristivši ekonomski bum u ratnim vremenima, Japan se ubrzano razvijao kao kapitalistička zemlja, tako da Koreju nije koristio samo kao tržište za svoju robu, već i plodan teren za Investicije. Istovremeno se u Japanu odvijao proces ubrzane industrijalizacije, ali je zbog tog poljoprivreda pala u drugi plan, pa je došlo do nestašice riže.[1] Kolonijalna vlada poduzela je mjere za povećanje proizvodnje riže u cijeloj Koreji. Brojnim seljacima naređeno je da svoje sušne oranice navodnjavaju kako znaju i umiju. Program je privremeno obustavljen za vrijeme Svjetske ekonomske krize početkom 1930-ih. Međutim je vrlo brzo nastavljen radi zadovoljenja povećane potrebe japanske vojske u ratu protiv Kine, koji je započeo 1931. Zbog tog je većina Koreanaca bila prisiljena jesti niskokvalitetne žitarice uvezene iz Mandžurije umjesto vlastite riže.[1]
Od nekoliko dnevnih novina i časopisa osnovanih nedugo nakon Prvomartovskog pokreta, novine Dong-A Ilbo ("Istočnoazijski dnevnik") i Chosun Ilbo ("Korejski dnevnik") iznosile su najglasnije ideje koje su Korejski narod nadahnjivale idealima patrijatizma i demokracije. S druge strane su se intelektualci i naučnici bacili na proučavanje korejske kulture i tradicije. Novele i pjesme pisane na korejskom uživale su novu popularnost.[1]
Najveći anti-japanski miting održan je u Seulu 1926. povodom sahrane cara Sunjonga. Nakon studente pobune u Gwangju u novembru 1929. čiji je cilj bio zaustavljanje japanske diskriminacije, val studentskih demonstracija]] zahvatio je čitavu zemlju. Tu kao i druge akcije otpora predvodio je širok krug korejskih intelektualaca.[1]
Odgovarajući na to Japanci su 1931. ponovno uveli vojni režim. Nakon izbijanja Drugog kinesko-japanskog rata (1937.) i Drugog svjetskog rata na Pacifiku (1941.), Japan je pokušao zatrti Koreju kao naciju, Koreanci su siljeni da prihvate japansku religiju Šintoizam, pa su čak morali prilagoditi i svoja imena po japanskom. S druge strane zabranjena su imena i akademska društva posvećena korejskim studijama, kao i novine i časopisi na korejskom. Japancima je bila očajnički potrebna dodatna radna snaga kako bi nadoknadili sve manji broj svojih vojnika i radnika. Rezultat toga bio je da su stotine hiljade sposobnih korejskih, muškaraca i žena, natjerani su da se bore za Japan i da rade u rudnicima, tvornicama i vojnim bazama. Pored tog nakon početka rata po Pacifiku, Japanci su prisiljavali hiljade Koreanki da pružaju seksualne usluge (kao "žene za utjehu") vojnicima.[1]
Kad je Šangaj pao u japanske ruke, Privremena Korejska vlada preselila se u Chongqing na jugozapad Kine. Ona je u decembru 1941. objavila rat Japanu i organizirala Korejsku oslobodilačku armiju, sastavljenu od boraca za nezavisnost prebljeglih u Kinu. Ta vojska borila se sa Savezničkim snagama u Kini do Kapitulacije Japana u augustu 1945., kojom je završena 35 godišnja japanska vladavina nad Korejom.[1]
Danas u Japanu postaje i sasvim drugi revizionistički stavovi o aneksiji Koreje - koji se u suštini svode na to da je Japan ustvari istrgnuo (oslobodio) Koreju iz kineskih ruku, jer je ona bila sve do Prvog kinesko-japanskog rata bila samo tek kineska vazalna pokrajina, tek tad je postala po prvi put nezavisna.[2])