Muzej genocida Tuol Sleng

Muzej genocida Tuol Sleng (kmerski: សារមន្ទីរឧក្រិដ្ឋកម្មប្រល័យពូជសាសន៍ទួលស្លែង) je memorijalni muzej u Phnom Penhu posvećen stradanjima za vrijeme kambodžanskog genocida. Lokacija muzeja je bivša srednja škola, a koja je od 1975. do 1979. godine bila Sigurnosni zatvor S-21, najzloglasniji zatvor u Demokratskoj Kampućiji. Uz S-21, diljem zemlje je bilo utemeljeno još 150 sličnih zatvora.^[1]

Izraz "Tuol Sleng" (kmerski: ទួលស្លែង; kmerski izgovor: [tuəl slaeŋ]) na kmerskom znači "Brdo otrovnih stabala" ili "Strihninsko drvo". Pretpostavlja se da je u zatvoru ubijeno oko 20,000 ljudi, a njegov upravitelj, Kang Kek Iew, je 2010. godine osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog masovnih ubojstava u zatvoru pod njegovom upravom.^[2]

Sigurnosni zatvor S-21 uspostavljen je u kolovozu 1975. godine, četiri mjeseca nakon što su Crveni Kmeri preuzeli vlast u državi.^[3] Taj zatvor i istražni centar osnovan je na području bivše srednje škole Chao Ponhea Yat,^[4] čijih je pet zgrada ubrzo prilagođeno potrebama držanja zatvorenika. Cijeli je kompleks omeđen elektriziranom bodljikavom žicom, na prozore su stavljene rešetke i bodljikava žica (kako bi se spriječili bijegovi i suicidi), a učionice i ostale prostorije su improvizirano adaptirane za držanje zatvorenika i provođenje torture. Upravitelj zatvora bio je Kang Kek Iew, bivši profesor matematike i blizak suradnik Pol Pota.

Strane žrtve u zatvoru S-21
Država	Broj žrtava
Potvrđene
Vijetnam	488
Tajland	31
Francuska	4
Sjedinjene Države	2
Australija	2
Ujedinjeno Kraljevstvo	1
Laos	1
Novi Zeland	1
Indonezija	1
Arapin	1
Nepoznata brojka
Indija	?
Pakistan	?
Nepotvrđene
Kuba	1
Švicarska	1

Procjenjuje se da je u četverogodišnjem periodu, od 1975. do 1979. godine, kroz zatvor prošlo oko 20,000 zatvorenika, s tim da je stvarna brojka nepoznata. U bilo kojem trenutku, u zatvoru se nalazilo između 1,000 i 1,500 ljudi. Većina zatvorenika bili su službenici iz Lon Nolovog doba, ali i tzv. "novi ljudi", ljudi iz urbanih centara, te akademici, umjetnici, liječnici, intelektualci i profesori. Kada se partijska paranoja okrenula prema vlastitim članovima, Crveni Kmeri su također postajali zatvorenicima.^[4] Iako su gotovo sve žrtve bili Kambodžani, razmjerno malen broj žrtava bili su i stranci, većinom iz susjednih država, ali bilo je ponešto i zapadnih državljana (vidi tablicu desno).^[5] Zbog nepotpunosti sačuvanih arhiva, informacije o stranim državljanima nisu potpune.

Zatvorenici su bili izloženi brutalnim uvjetima, uključujući i zabranu međusobne komunikacije.^[4] Crveni Kmeri su zahtijevali vođenje detaljnih dosjea za svakog zatvorenika; dosjei su uključivali i fotografije, međutim zbog činjenice da su negativi bili odvojeni od samog dosjea, većina zatvorenika ostala je anonimna. Zatvorenici su morali poštivati deset strogih pravila zatvorskog života, nepoštivanje kojih je bilo povod za sankcije. Tokom ispitivanja zatvorenika, Crveni Kmeri su koristili metode torture, čiji je jedini cilj bio natjerati ispitanike da priznaju bilo koji zločin što im je stavljen na teret, neovisno o tome je li bio istinit ili nije. Među korištenim metodama torture su: fizičko maltretiranje, izlaganje elektrošokovima, waterboarding, rezanje nožem, gušenje plastičnim vrećicama, korištenje različitih sprava, vješanje, žigosanje, čupanje noktiju uz istovremeno polijevanje alkohola na rane, utapanje i druge. Zatvorenice bi također bile i silovane, mada je to bilo protivno državnoj politici pa bi silovatelji bili ubijeni, ako bi se saznalo da su to uradili. Postojao je i medicinski odjel, gdje su liječnici izvodili medicinske eksperimente na zatvorenicima, a barem 100 ih je ubijeno tako što su iskrvareni do smrti.^[6] Potonja metoda sastojala se od priključivanja zatvorenika na intravenozne pumpe i crpljenja krvi iz njihovih tijela sve dok ne bi umrli. Uz to, nad zatvorenicima su vršene operacije i vadili su im se organi bez korištenja anestetika. Najproblematičnijim zatvorenicima bi liječnici oderali cijelu kožu s tijela dok su još bili živi.^[7]

Većina zatvorenika bi umrla tokom ovih monstruiznih mučenja, mada je službena politika obeshrabrivala direktno ubijanje. Zatvorenici su morali patiti zbog svojih zločina i nastojalo ih se što duže mučiti, prije nego bi bili odvedeni na formalnu egzekuciju. Nakon što je zatvor ostao bez prostora za pokapanje, žrtve su bile transferirane na obližnje polje smrti Choeung Ek, gdje su završavali u masovnim grobnicama.^[8]

Od oko 20,000 zatvorenika koji su prošli kroz zatvor, poznato je samo sedam preživjelih.^[4] Režim je pobio gotovo sve zatvorenike, a Kang je dan prije službenog bijega iz zatvore pred vijetnamskom invazijom dobio naredbu da pobije sve preostale zatvorenike; naredba je provedena. Preživjeli zatvorenici uglavnom su imali tu sreću da su posjedovali neke korisne vještine, zbog kojih su upraviteljima bili potrebniji živi, nego mrtvi. Novije procjene tvrde kako je ukupno 179 zatvorenika pušteno iz zatvora, većina kojih je naknadno nestala, dok ih je ukupno 23 oslobođeno po dolasku vijetnamske vojske u siječnju 1979. godine.^[8]

Zatvor je oslobođen početkom siječnja 1979. godine od strane vojske Vijetnama, koja je i srušila Pol Potov režim. Vijetnamski ratni fotograf, Hồ Văn Tây, bio je prvi novinar koji je detaljno dokumentirao zvjerstva iz zatvora S-21 te ih pokazao svijetu. Njegove su fotografije izložene u današnjem muzeju.^[9]

Godinu dana nakon oslobođenja zatvora, vlasti NR Kampućije su pretvorile zatvor u memorijalni muzej. Sve zgrade sačuvane su u istom stanju u kakvom su bile u trenutku oslobođenja, s tim da su diljem muzeja izložene fotografije žrtava. Muzej genocida danas je jedna od najvažnijih turističkih destinacija u zemlji te vlada aktivno potiče posjete njemu, kao i obližnjem polju smrti, Choeung Ek. Kambodžanski učenici i studenti redovito idu u organizirane posjete muzeju.

Muzej ima četiri glavne zgrade, znane kao zgrade A, B, C i D. Njihov sadržaj je sljedeći:

• Zgrada A sadrži velike ćelije, u kojima su vijetnamski vojnici pronašli leševe posljednjih žrtava.
• Zgrada B sadrži galerije fotografija sačuvanih od strane zatvorskih službenika, ali i izrađenih od strane Vijetnamaca.
• Zgrada C sadrži prostorije u kojima su konstruirane improvizirane, minijaturne ćelije za zatvorenike.
• Zgrada D sadrži ostale eksponate, ali i sprave za mučenje.

Ostale prostorije sadrže različite predmete koji demonstriraju brutalnu svakodnevnicu kojoj su zatvorenici bili izloženi, ali i galeriju slika što ih je naslikao Vann Nath, jedan od preživjelih zatvorenika. U dvorištu se nalaze grobovi žrtava.

Muzej je otvoren za javnost od 8:00 do 17:00 od ponedjeljka do petka. Od 14:30 do 15:00, posjetitelji imaju priliku čuti svjedočenja preživjelih. Godišnje, muzej posjeti više desetaka tisuća ljudi. Neki od njih su proširili priče da duhovi žrtava još uvijek opsjedaju muzej.^[10]

• 
  Dvorište muzeja
• 
  Memorijalna stupa s grobnicama žrtava
• 
  Grobnice posljednjih 14 žrtava
• 
  Mapa muzeja
• 
  S-21 je bio ograđen bodljikavom žicom

• 
  Eksponat s lubanjama i osobnim predmetima žrtava
• 
  Izlošci s fotografijama žrtava su mnogobrojni u muzeju
• 
  Poluuništena bista Pol Pota
• 
  Minijaturne zatvorske ćelije od cigle su izgrađene kako bi se bivša škola prilagodila potrebama držanja zatvorenika
• 
  Zatvorenici su bili izloženi nehumanim uvjetima boravka, poput spavanja na željeznim krevetima
• 
  Aparatura za waterboarding, samo jednu od primjenjivanih metoda torture

• 
  Zloglasna mapa Kampućije izrađena od lubanja žrtava u zatvoru S-21
• 
  Crveni Kmeri su vodili ekstenzivnu fotografsku dokumentaciju zatvorenika i žrtava
• 
  Lubanje žrtava na okolnim poljima smrti
• 
  Leševi žrtava izloženi u jednoj od prostorija zatvora
• 
  Među žrtvama je bilo muškaraca...
• 
  ... žena...
• 
  ... i djece
• 
  Neki su zatvorenici korišteni i za medicinske eksperimente

• Vann Nath: A Cambodian Prison Portrait. One Year in the Khmer Rouge's S-21. White Lotus Co. Ltd., Bangkok 1998, ISBN 974-8434-48-6 (An eyewitness report. The author's paintings of many scenes from the prison are on display in the Tuol Sleng museum today.)
• Chandler, David: Voices from S-21. Terror and history inside Pol Pot's secret prison. University of California Press, 1999. ISBN 0-520-22247-4 (A general account of S-21 drawing heavily from the documentation maintained by the prison's staff.)
• Dunlop, Nic: "The Lost Executioner: A Story of the Khmer Rouge". Walker & Company, 2006. ISBN 0-8027-1472-2 (A first-person encounter with Comrade Duch, who ran S-21. The author's discovery of Duch led to the latter's arrest, and imprisonment.)
• Douglas Niven & Chris Riley: "The Killing Fields". Twin Palms Press, 1996. ISBN 978-0-944092-39-2 (Original photographs from S-21 prison, printed from original negatives by two American photographers.)
• Lenzi, Iola (2004). Museums of Southeast Asia. Singapore: Archipelago Press. str. 200 pages. ISBN 981-4068-96-9. 
• Mey, Chum (2012). Survivor. Phnom Penh: Documentation Center of Cambodia. str. 108 pages. ISBN 978-99950-60-24-4. 
• Piergiorgio Pescali: "S-21 Nella prigione di Pol Pot". La Ponga Edizioni, Milan, 2015. ISBN 978-8897823308

Muzej genocida Tuol Sleng na Wikimedijinoj ostavi

• Photographs from S-21 – The original prisoner photographs from Tuol Sleng (S-21).
• The horrors of Tuol Sleng
• Cambodia Tribunal Monitor
• Photographic archive of S-21 prisoners