Zenon iz Kitija

Zenona iz Kitijuma ne treba mešati sa Zenonom iz Eleje.

Zenon iz Kitijuma
Antička filozofija
Zapadna filozofija
Rođenje	cca. 334. pne. Kitijum, Kipar
Smrt	cca. 262. pne. Atina
Filozofija
Škola/Tradicija	Stoicizam
Glavni interesi	Logika, fizika, etika
Znamenite ideje
osnivač stoicizma
Inspiracija
Od Kiničari, Kratet iz Tebe, Diodor, Heraklit, Hiparhija, Filon, Polemon, Stilpon
Na Kleant, Krizip, Panetije, Posidonije, Seneka, Epiktet, Marko Aurelije i mnogi drugi

Zenon iz Kitija (starogrčki: Ζήνων ὁ Κιτιεύς, oko 334. – oko 262. pne.) bio je helenistički filozof feničkog porijekla,^[1] rodom iz Kitija (Κίτιον, Kition) na otoku Cipru. Zenon je bio utemeljitelj stoičkog pravca u filozofiji, koju je predavao u Ateni od oko 300. pne. Na temelju etičkih ideja kiničkih filozofa, stoicizam je stavio velik naglasak na dobrotu i duševni mir stečen životom koji se živi sukladno vrlini i prirodi. Taj se filozofski pravac pokazao vrlo popularnim, a procvjetao je kao jedna od glavnih filozofskih škola od helenističkog razdoblja do rimskog doba, a doživio je preporod tijekom renesanse kao neostoicizam i u suvremenom svijetu kao moderni stoicizam.

Zenon je rođen oko 334. pne.^{[n 1]} u Kitiju na Cipru. Većina detalja poznatih o njegovu životu potječe iz biografije i anegdota koje je sačuvao Diogen Laertije u svojim Životima i mišljenjima znamenitih filozofa, od kojih nekoliko potvrđuje i Suda (bizantska enciklopedija iz 10. stoljeća).^[4] Diogen izvještava da je Zenonov interes za filozofiju započeo kad se "posavjetovao s proročištem da bi saznao što treba učiniti da postigne najbolji život i da je božji odgovor bio da preuzme izgled mrtvih. Shvativši što to znači, proučavao je drevne autore".^[5] Zenon je postao bogati trgovac. Na jednom putovanju iz Fenikije do Pireja preživio je brodolom, nakon čega je otišao u Atenu i posjetio jednog prodavača knjiga. Tamo je naišao na Ksenofontove Uspomene. Bio je toliko zadovoljan time kako je Sokrat prikazan u toj knjizi, da je pitao prodavača gdje se mogu naći ljudi poput Sokrata. Upravo tada je slučajno prolazio Kratet iz Tebe, najpoznatiji kiničar koji je u to vrijeme živio u Grčkoj, i prodavač knjiga pokazao je na njega.^[6]

Zenon je opisan kao izmučen, tamnoput čovjek,^[5] koji živi slobodan, asketski život,^[7] unatoč svom bogatstvu. To se podudara s utjecajima kiničkog učenja, a barem je dijelom nastavljeno u njegovoj stoičkoj filozofiji. Od dana kad je Zenon postao Kratetov učenik, pokazivao je snažnu sklonost filozofiji, premda s previše urođene skromnosti da bi asimilirao kiničarsku bestidnost. Stoga mu je Kratet, želeći izliječiti ovu manu, dao lonac juhe od leće da je pronese kroz Kerameik (četvrt u Ateni); a kad je vidio da se Zenon stidi i da lonac pokušava držati dalje od pogleda drugih ljudi, Kratet je udarcem palice razbio posudu. Kad je Zenon počeo neugodno bježati s juhom od leće koja mu je tekla niz noge, Kratet je zamjerio: "Zašto bježiš, moj mali Feničanine? Ništa te strašno nije snašlo".^[8]

Osim kod Krateta, Zenon je učio kod filozofa megarske škole, uključujući Stilpona,^[9] kao i kod dijalektičara Diodora Krona^[10] i Filona.^[11] Također se navodi da je proučavao platonističku filozofiju pod vodstvom Ksenokrata^[3] i Polemona.^[12]

Zenon je počeo predavati u kolonadi na atenskoj Agori poznatoj kao Stoa poikile (starogrčki: Στοὰ Ποικίλη) 301. pne. Njegovi su se učenici u početku zvali "zenonci", ali na kraju su postali poznati kao "stoici", ime koje se ranije primjenjivalo na pjesnike koji su se okupljali u Stoa poikile.

Među Zenonovim poštovaocima bio je i makedonski kralj Antigon II Gonata,^[13] koji bi posjetio Zenona kad god je došao u Atenu. Zenon je navodno odbio poziv da posjeti Antigona u Makedoniji, iako je njihova navodna prepiska koju je sačuvao Laertije^[14] nesumnjivo dodatak nekog kasnijeg pisca.^[15] Umjesto toga, Zenon je poslao svog prijatelja i učenika Perzeja,^[14] koji je živio sa Zenonom u njegovoj kući.^[16] Među ostalim Zenonovim učenicima bili su Ariston s Hija, Sfer i Kleant, koji je naslijedio Zenona na mjestu voditelja (sholarha) stoičke škole u Ateni.^[17]

Navodi se da je Zenon odbio atensko državljanstvo kad mu je bilo ponuđeno, bojeći se da će se pokazati nevjernim svojoj rodnoj zemlji,^[18] gdje je bio vrlo cijenjen i gdje je pridonio obnovi njezinih kupališta, nakon čega je njegovo ime na tamošnjem stupu urezano kao "Zenon filozof".^[19] Također se navodi da je Zenon bio ozbiljne, tmurne naravi;^[20] da je više volio društvo nekolicine nego mnogih;^[21] da se volio udubiti u istraživanja;^[22] i da nije volio opširne i razrađene govore.^[23] Diogen Laertije sačuvao je mnoge mudre i duhovite Zenonove primjedbe,^[24] premda se ove anegdote općenito smatraju nepouzdanima.^[15]

Zenon je umro oko 262. pne. Diogen Laertije o njegovoj smrti kaže: "Kad je izlazio iz škole, spotaknuo se i pao, slomivši nožni prst. Udarivši šakom o zemlju, citirao je stih iz [Eshilove] Niobe: 'Stižem, stižem, zašto me dozivaš?' i umro je na mjestu zadržavajući dah".^[2]

Tijekom svog života Zenon je bio cijenjen zbog svojih filozofskih i pedagoških učenja. Između ostalog, Zenon je počašćen zlatnom krunom,^[25] a podignut mu je i nadgrobni spomenik u čast njegovog moralnog utjecaja na mlade svog vremena.^[26]

U njegovu čast nazvan je krater Zeno na Mjesecu.

Čini se da su spisi Hrizipa i kasnijih stoika zaklonili Zenonova djela, a čini se da su se čak i bliski sljedbenici škole rijetko vraćali Zenonovim knjigama, a oni čija su nam djela sačuvana to su čini još rjeđe. Oni daju skice stoičkog sustava, ali često dosta zbunjujuće, i tek u posebnim prilikama navode koje stajalište pripada nekom od glavnih utemeljivača stoicizma i u čemu se ta stajališta razlikuju od kasnijih stoika. Prema tome, može se samo općenito, i to često uz dosta nagađanja, utvrditi koliko je sam Zenon bio odgovaran za određeno stoičko učenje; s još manje sigurnosti može se objasniti način na koji je on postupno dolazio do oblikovanja učenja.^[27] Čini se da je isprva bio vezan za kiničare. To potvrđuju ne samo vijesti iz antike, već i ono malo fragmenata što ih je sačuvano iz njegove Države; i nije malo vjerojatno da je upravo tamo dao povod kasnijim stoicima da ustvrde da je "kinički pravac bio prečica ka vrlini" (ἐ̂ναι τὸν Κυνισμὸν σύντομον ἐπ̓ ἀρετὴν ὁδόν).^[28]. U njegovim razgovorima (διατριβαὶ) također je sigurno još uvijek bilo dosta kiničkih elemenata.^[27]

Slijedeći ideje Stare akademije, Zenon je filozofiju podijelio u tri dijela: logiku (široka oblast koja uključuje retoriku, gramatiku i teorije percepcije i mišljenja), fiziku (koja uključuje ne samo znanost, već i božansku prirodu svemira) i etiku, čiji je krajnji cilj bio postići eudaimoniju ispravnim načinom življenja u skladu s prirodom. Budući da su Zenonove ideje kasnije proširili Hrizip i drugi stoici, može biti teško točno odrediti što je on mislio. Ali njegovi se opći stavovi mogu iznijeti na sljedeći način.

U obradi logike logike, Zenon je bio pod utjecajem Stilpona i ostalih pripadnika Megarske škole. Zenon je pozvao na potrebu da se postavi osnova za logiku jer mudra osoba mora znati kako izbjeći obmanu.^[29] Ciceron je optužio Zenona da je inferioran u odnosu na svoje filozofske prethodnike u načinu na koji obrađuje logiku,^[30] i čini se istinom da su točniju obradu ove teme postavili njegovi nasljednici, uključujući Hrizipa.^[31] Zenon je istinske koncepcije podijelio na razumljive i neshvatljive,^[32] dopuštajući slobodnoj volji snagu pristanka (sinkatathesis / συνκατάθεσις) u razlikovanju osjetilnih utisaka.^[33] Zenon je rekao da u tom procesu postoje četiri faze koje dovode do istinskog znanja, što je ilustrirao primjerom ravne, ispružene ruke i postupnim zatvaranjem šake:

Zenon je ispružio prste i pokazao dlan, – "Percepcija", – rekao je, – "jest takva stvar". – Zatim, kad je malo zatvorio prste, – "Pristanak je takav". – Poslije, kad je potpuno zatvorio ruku i pokazao šaku, "to je", rekao je, "razumijevanje". Iz te usporedbe dao je tom stanju i novo ime, nazvavši ga katalepsis (κατάληψις). Ali kad je lijevu ruku prislonio na desnu i čvrsto je primio za šaku: – "Znanje" – rekao je, "tog je karaktera"; i to je bilo ono što posjeduje samo mudra osoba.

– Ciceron, Academica, II, 145.

Zenon je ljudsku spoznaju svodio na dojmove, a ove na afekte duše (ἑτεροιώσεις τῆς ψυχῆς), no točnije definicije tih kategorija pokušali su dati Kleant, Hrizip i drugi, koji su se u tome međusobno razlikovali, što jasno pokazuje da Zenon nije postavio nikakvo čvrsto pravilo. Slična je podjela koncepcija ili predstava (φαντασίαι) na one koje su bile vjerojatne (πιθαναί), nevjerojatne (ἀπίθανοι), istodobno vjerojatne i nevjerojatne, te one koje nisu bile ni vjerojatne ni nevjerojatne; i daljnju podjelu na istinito, neistino itd. možda je uveo Zenon. U osnovi je ležala podjela istinskih predodžbi na shvatljive (καταληπτυξαί), tj. dokazive, i na neshvatljive, što se pripisuje Zenonu. Ali i ovdje su preciznije definicije dali kasniji stoici. S druge strane, Zenon je za slobodnu volju rezervirao moć pristanka (συγκατάθεσις) u razlikovanju dojmova dobivenih osjetilima te je razlikovao sljedeće faze: predodžba, spoznaja, pristanak i znanje; njihov međusobni odnos demonstrirao je poznatom ilustracijom ravno ispružene ruke i postupnim stiskanjem šake. Kao krajnji kriterij istine Zenon je pretpostavio ispravan razum, koji su, pak, Hrizip i drugi nastojali razdvojiti na njegove sastavne dijelove.^[27]

Čini se da je u temelju Zenonove fizike bilo stajalište da svaka stvar koja djeluje, kao i svaka stvar na koju se djeluje, jest tjelesna i da je prema tome stvarnost ograničena na to. Supstanciju (bitak), odnosno osnovu svake postojeće stvari, nazvao je onom primarnom materijom koja se niti povećava niti umanjuje. To je, po njegovom mišljenju, bilo međusobno miješanje materije, koja je sama po sebi pasivna i bez kvalitete (ἄποιος ὕλη), i djelatne moći, tj. božanstva. Tu djelatnu moć vidio je u vatri ili eteru kao osnovi svih vitalnih aktivnosti i na taj se način vratio Heraklitovom učenju.^[27]

Svemir je, prema Zenonovom gledištu, Bog:^[34] božanski razumski entitet, gdje svi dijelovi pripadaju cjelini.^[35] U taj je panteistički sustav uklopio Heraklitovu fiziku; svemir sadrži božansku zanatlijsku vatru, koja predviđa sve^[36] i koja, šireći se cijelim svemirom, mora proizvesti sve:

Zenon potom definira prirodu i kaže da je to umjetnički djelujuća vatra, koja fiksnim metodama napreduje do stvaranja. Jer on drži da je glavna funkcija umijeća stvarati i proizvoditi i da ono što ruka postiže u produkcijama umijeća koja primijanjujemo, postiže se mnogo više umjetnički prirodom, to jest, kao što sam rekao, umjetnički djelujući vatrom, koja je gospodar ostalih umijeća.^[36]

– Ciceron, O prirodi bogova, II, 22.

Ova božanska vatra^[33] ili eter^[37] osnova je sve aktivnosti u svemiru,^[38] i ta vatra djeluje na inače pasivnu materiju, koja niti povećava niti smanjuje samu sebe.^[39] Primarna tvar u svemiru dolazi od vatre, prolazi kroz fazu zraka, a zatim postaje voda: deblji dio postaje zemlja, a tanji dio ponovno postaje zrak, a zatim se razrjeđuje natrag u vatru.^[40] Pojedine duše dio su iste vatre kao i svjetska duša svemira.^[41] Nakon Heraklita, Zenon je usvojio stajalište da je svemir prolazio kroz redovite cikluse formiranja i uništavanja.^[42]

Priroda je svemira takva da postiže ono što je ispravno i sprečava suprotno,^[43] i poistovjećuje se s bezuvjetnom sudbinom,^[44] dok joj dopušta slobodnu volju koja joj se pripisuje.^[36]

Poput kiničara, i Zenon je priznavao jedinstveno, jedino i jednostavno dobro,^[45] što je jedini cilj kojem treba težiti.^[46] "Sreća je dobar tijek života", rekao je Zenon,^[47] a to se može postići samo korištenjem ispravnog razuma koji se podudara s univerzalnim razumom (Logos), koji upravlja svime. Loš osjećaj ili afekt (pathos) "poremećaj je uma koji se odupire razumu i protivan je prirodi".^[48] Ova dosljednost duše, iz koje izviru moralno dobri postupci, predstavlja vrlinu,^[49] a istinsko dobro može se sastojati samo u vrlini.^[50]

Zenon odstupa od kiničara kad tvrdi da stvari koje su moralno adiaphora (ravnodušne) mogu ipak imati vrijednost. Stvari imaju relativnu vrijednost proporcionalno tome kako pomažu prirodnom instinktu samoodržanja.^[51] Ono što se daje prednost jest "ono što dolikuje" (kathêkon / καθῆκον), oznaka koju je Zenon prvi uveo. Samoodržanje i stvari koje mu doprinose imaju samo uvjetnu vrijednost; ne pomažu sreći, koja ovisi samo o moralnim postupcima.^[52]

Kao što vrlina može postojati samo unutar domene razuma, tako i porok može postojati samo kad se odbaci razum. Vrlina je apsolutno suprotstavljena poroku,^[53] njih dvoje ne mogu postojati u istoj zajednici, niti se mogu povećavati ili smanjivati;^[54] nijedno moralno djelovanje nije kreposnije od drugog.^[55] Sve su radnje ili dobre ili loše, jer impulsi i želje počivaju na slobodnom pristanku,^[56] pa su stoga čak i pasivna mentalna stanja ili osjećaji koji se ne vode razumom nemoralni^[57] i proizvode nemoralne radnje.^[58] Zenon je razlikovao četiri negativne emocije: želju, strah, zadovoljstvo i potištenost ili tugu (epithumia, phobos, hêdonê, lupê / ἐπιθυμία, φόβος, ἡδονή, λύπη),^[59] i vjerojatno je bio odgovoran za razlikovanje tri odgovarajuće pozitivne emocije: volju, oprez i radost (boulêsis, eulabeia, chara / βούλησις, εὐλάβεια, χαρά), bez odgovarajućeg racionalnog ekvivalenta za bol. Sve pogreške moraju se iskorijeniti, a ne samo ostaviti po strani,^[60] te se moraju zamijeniti ispravnom prosudbom.

Nijedan Zenonov izvorni spis nije sačuvan osim kao fragmentarni citati koje su sačuvali kasniji pisci. Najpoznatije od njegovih djela bila je Država, napisana u svjesnom oponašanju Platonove Države ili, pak, u protivljenju njoj. Iako nije sačuvano, o ovom se djelu zna više nego o bilo kojem drugom Zenonovom spisu. To je djelo skiciralo Zenonovu viziju idealnog stoičkog društva.

Jedan rukopis koji je pripisan Zenonu, budući da nosi naslov jednog poznatog Zenonovog djela, O prirodi (Περὶ φύσεως), otkriven je 1949. godine u staroarmenskom prijevodu. Godine 1956. preveden je na ruski jezik i objavljen s opsežnim komentarom.^[61] Naknadna filološka ispitivanja zaključila su da autor nije mogao biti Zenon, već je umjesto toga bio anonimni kršćanski filozof s kraja 6. stoljeća ili nešto kasnije, koji je pisao u tradiciji antičke filozofije, ali s kršćanskog stajališta. Taj je autor danas poznat kao Pseudo-Zenon. Njegov spis pokazuje integraciju kršćanskih i filozofskih koncepata, ali na vrlo suzdržan način.^[62]

Poznati su naslovi mnogih Zenonovih spisa.^[63]

Etički su mu spisi: Država (Πολιτεία); O životu prema prirodi (Περὶ τοῦ κατὰ φύσιν βίου); O impulsu ili o ljudskoj prirpdi (Περὶ ὁρμῆς ἢ Περὶ ἀνθρώπου φύσεως); O strastima (Περὶ παθῶν); O dužnosti (Περὶ τοῦ καθήκοντος, doslovno: O onome što dolikuje); = zakonu (Περὶ νόμου); O grčkom obrazovanju (Περὶ τῆς Ἑλληνικῆς παιδείας).

Fizički su mu spisi: O vidu (Περὶ ὄψεως); O svemiru (Περὶ τοῦ ὅλου); O znakovima (Περὶ σημείων); Pitagorejska učenja (Πυθαγορικά).

Logički su mu spisi: Opće stvari (Καθολικά); O riječima (Περὶ λέξεων); Homerski problemi (Προβλημάτων Ὁμηρικῶν εʹ); O pjesničkom čitanju (Περὶ ποιητικῆς ἀκροάσεως); Rješenja (Λύσεις); Pobijanja (Ἔλεγχοι βʹ).

Druga su mu djela: [Retoričko] umijeće (Τέχνη); Kratetove etičke uspomene (Ἄπομνημονεύματα Κράτητος ἠθικά); O biću (Περὶ οὐσίας); O prirodi (Περὶ φύσεως); O logosu (Περὶ λόγου); Protiv Heziodove teogonije (Εἰς Ἡσιόδου θεογονίαν); Razgovori (Διατριβαί); Izreke (Χρεῖαι).

• Dorandi, Tiziano (2005). „Chapter 2: Chronology”. u: Algra, Keimpe. The Cambridge History of Hellenistic Philosophy. Cambridge: Cambridge University Press. str. 38. ISBN 9780521616706. 
• Ferguson, William Scott (1911). Hellenistic Athens: An Historical Essay. London: Macmillan. str. 185–186. 
• Hunt, Harold. A Physical Interpretation of the Universe. The Doctrines of Zeno the Stoic. Melbourne: Melbourne University Press, 1976. ISBN 0-522-84100-7
• Long, Anthony A., Sedley, David N. The Hellenistic Philosophers, Volume 1. Cambridge: Cambridge University Press, 1987. ISBN 0-521-27556-3
• Mason, Theodore; Scaltsas, Andrew S., ur. (2002). The philosophy of Zeno: Zeno of Citium and his legacy. Municipality of Larnaca. ISBN 978-9963603237. 
• Pearson, Alfred C. Fragments of Zeno and Cleanthes, (1891). Greek/Latin fragments with English commentary.
• Reale, Giovanni. A History of Ancient Philosophy. III. The systems of the Hellenistic Age, (translated by John R. Catan, 1985 Zeno, the Foundation of the Stoa, and the Different Phases of Stoicism)
• Schofield, Malcolm. The Stoic Idea of the City. Cambridge: Cambridge University Press, 1991. ISBN 0-226-74006-4
• Smith, William (1867), „Zenon of Citium”, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston 

• Zeno of Citium, Robin Turner u: Sensible Marks of Ideas (en)
• Zeno of Cittium – founder of Stoicism, Paul Harrison (en)
• Selected Bibliography on the Early Stoic Logicians: Zeno, Cleanthes, Chrysippus (en)